1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Na mostu Žepa

U osmoj epizodi serijala Čokoljublja posada čokoljubičastog forda povezuje Žepu s dokazom da je zemlja okrugla. Usput se zanima zmijama i autostoperima.

A tačno u po leta bi posao dovršen. Veselo oboriše radnici skele, i iz toga spleta od greda i dasaka pojavi se most, vitak i beo, sveden na jedan luk od stene do stene. Na svašta se moglo pomisliti pre negoli na tako čudesnu građevinu u rastrganu i pustu kraju. Izgledalo je kao da su obe obale izbacile jedna prema drugoj svaka po zapenjen mlaz vode, i ti se mlazevi sudarili, sastavili u luk i ostali tako za jedan trenutak, lebdeći nad ponorom. Ispod luka se videlo, u dnu vidika, parče modre Drine, a duboko pod njim je grgoljila zapenjena i ukroćena Žepa. Dugo nisu oči mogle da se priviknu na taj luk smišljenih i tankih linija, koji izgleda kao da je u letu samo zapeo za taj oštri mrki krš, pun kukrikovine i pavite, i da će prvom prilikom nastaviti let i iščeznuti.

Bosnien und Herzegowina Žepa - Reportage

Šta bi dao da si na mom mjestu?

Ovaj most ispod čijeg se luka vidi parče modre Drine postoji još samo u Andrićevoj priči. Godine 1967. premješten je četiri kilometra uzvodno, da ne bi ostao zauvijek potopljen u vodi akumulacije hidroelektrane Bajina Bašta, i tako sada traje, spašen i mrtav, kao antilopa u Pionirskoj dolini, kao Bosna poslije rata. Zato ga treba vidjeti.

Put od Sarajeva do Žepe traje tri sata, ako Rojo ujutru popije kafu pa se radi njega svako malo treba sići s asfalta u šumicu i ako vozač ne zna put i nema navigaciju. Ali o tome malo kasnije. Prvo nešto o Čokoljubu.

Stari sve brže i sve je češće hasta. Prvo mu je hrđa progorjela rezervoar (zamjena), pa mu je onda holesterol pojeo crijeva za gorivo. Samo što je zaboravljena promjena pumpe za gorivo, već je trebalo nabavljati nove zadnje amortizere. Gume još uvijek zimske, iz jedne nedavno izvađen šaraf, rezervna vjerovatno ispuhana... I vazda cajtnot, pa se ne stigne ni ulje izmjeriti, ni voda provjeriti. Dovoljno da vozač krene s nelagodom, namršten uprkos sunčanom jutru i dobroj muzici – onom argentinskom tangu na šatrovačkom.

U tom osluškivanju zvuka motora i motrenju kazaljki stižu na pumpu; linije su u prekidu i gorivo se ne može platiti karticama. Toče koliko je potrebno za povratak, a ipak nešto keša i ostane, za svaki slučaj.

Na putu do Žepe

Gdje je šuma na cesti tu je sirovina na vlasti.

Gdje je šuma na cesti tu je sirovina na vlasti.

Usput uzimaju autostopere. Prva je žena kojoj nije do priče. Izbjeglica je, bez posla, s penzijom pokojnog muža (240 maraka) i troje djece. Snalazi se.

Drugi je čiča koji uđe na njeno mjesto. Izgleda kao bjegunac iz staračkog doma, ili kao statista iz nekog komada Dušana Kovačevića. I on je izbjeglica, iz nekog olovskog sela. Živi u onim tamo barakama. Baba mu je umrla, djeca su u Srbiji. Kad su iz Federacije povratnicima nudili novac za obnovu kuća, odbio je, kao i većina drugih Srbova. Samo je troje prihvatilo, oni sad imaju kuće i tamo i ovamo. Sada im neki šeik nudi dosta novca za zemlju, ali džaba; đe ćeš muslimanu prodat plac u selu. Tamo ima 60 dunuma šume. Nedavno je posjekao 11 stabala, 47 kubika. Pa ti sad vidi kakva je to šuma! Prodao je nekom muslimanu sve, 100 maraka po kubiku. U ratu je bilo pali balijsko, pali četničko, sad nemaju ni balije ni četnici. Tamo gdje je nekad kupus sadio, sad mladice, ko solunar debele. Živi od penzije i boračkog dodatka. Dan mu prođe začas, u čuvanju koza. Izađe s njima na livadu, jarići skaču po njemu, milina za vidjet, ne zna se ko je sretniji, on ili jarići.

A ne zna ni koliko ima od Han Pijeska do Žepe. Bio je jednom tamo u ratu, tad niti je mjerio vrijeme niti brojao kilometre. Evo, ovdje se skreće za Žepu. Dalje samo pravo. Hvala, sretno.

Žepa?

Cesta je pokrivena ispucalim asfaltom, namreškanim kao celulit. Što se dalje uvlači u šumu, sve je više po njoj rupa i pored nje brvana pripremljenih za transport. Tu i tamo prestižu konje upregnute u balvane. Ljudi na Romaniji žive uglavnom od sječe i od stoke. Za voće je visoko. Uspijeva i krompir, ako je godina dobra.

Alterantiva kablovskoj televiziji.

Alterantiva kablovskoj televiziji.

Vozimo bez skretanja, samo pravo, naizmjenice između stisnutih brda i pored i preko proplanaka bijelih i ružičastih od behara. (Ove boje treba zamisliti s oprezom; narator je daltonista.) Najzad se u dnu vidika ukaže Žepa. Čokoljub započne poniranje.

Za svaki slučaj pitamo dvije žene jesmo li na dobrom putu. Ne, odgovaraju, ona je ostala iza nas. Promašili smo. Trebalo je da skrenemo kod putokaza na kojem piše Žepa. Nismo vidjeli takav putokaz. Ali našim očima, zaslijepljenim krajolikom, ne treba vjerovati.A koje je to mjesto dole ispod nas, da znamo dokle smo dobacili?

Đmđenje...

Kako?

Ponjđgnj...

Nismo sigurni je li Pođenje, ili Gondženje. Ljubaznost mještana – neprocjenjivo, za sve ostalo tu je google-map. Vraćamo se, tražimo putokaz, uzalud. Najzad, jedan; ali na njemu piše Podžeplje. Žepa je, logično, odmah iznad. Skrećemo. Kad nakon par stotina metara udarimo na makadam, pokriven korom posječenih stabala, posumnjamo u svoju izviđačku logiku. Srećom, s makadama ponovo izranjamo na asfalt, a onda izbijamo među kuće s dimom, antenama i razlepršanim rubljem na štrikovima među voćkama. Da vozimo ladu nivu, mještanima bi izgledali kao geometri. Ovako, u Čokoljubu, djelujemo zagonetno. Kreću nam u susret, da nas odgonetnu. Kad čuju ko smo i kuda smo krenuli, pozivaju nas da sjednemo i odmorimo. Očito ostavljamo utisak brodolomnika koje treba spasiti.

Uvijek se može još malo nizbrdo. Dokaz da je zemlja okrugla.

Uvijek se može još malo nizbrdo. Dokaz da je zemlja okrugla.

A skretanje za Žepu smo promašili, trebalo je ako smo došli iz Gođenja skrenuti ranije, kod putokaza na kome piše Žepa. Nije teško, pored je neki srpski spomenik. Tu treba lijevo, i onda preko mosta, i onda samo pravo. Pis of kejk. Ništa lakše. Kako stići u Žepu? Samo pravo.

Okrećemo se, vraćamo, truckamo se treći put istim celulitom, kod spomenika skrećemo lijevo (nikakvog putokaza nema!), pa preko mosta, pa nizbrdo, kroz pervaze maslačaka. Nizbrdo. Nizbrdo. Nizbrdo. Onda malo uzbrdo, pored spomenika poginulim borcima, onda opet nizbrdo. I nizbrdo. (Kako bi bilo dobro biti dijete i sjesti na troku.)

Dolina s desne strane sve je šira, i sve pitomija. Cesta krivuda između kuća, klupica za uživanje u pogledu i hair-česmi, jednako nizbrdo, i nizbrdo. Još jedan dokaz da je zemlja okrugla. (Valjaće nam ovim putem nazad. Dabogda drugom izguramo.)

Usput zamalo pregazimo zmiju. Ne stižemo vidjeti koja je, jer brzo šmugne u travu. Prolazimo pored ograde na kojoj piše Fabrika zdrave hrane (ili tako nekako) a onda i pored kapije na kojoj piše Žepa inžinjering. I napokon! Tabla s natpisom Žepa. Iza nje viri vrh munare. Znači, još malo nizbrdo, i stigli smo.

U gostima kod predsjednika

Parkiramo Čokoljoba (nakon ovog spusta trebaće mijenjati i diskove) praćeni radoznalim pogledima nekoliko mještana. Prilazimo im, predstavljamo se. Kad čuju da smo novinari, upućuju nas na predsjednika mjesne zajednice. Kod njega možemo popiti i kafu. Ovdje ima samo piva. Pivo je jelen. Žalimo se na umor, priznajemo da smo bili u Gođenjima. Trebali smo skrenuti kod putokaza na kojem piše Žepa, savjetuju nas. Ali nema putokaza, bojažljivo primjećujemo.Onda su ga opet ukrali, konstatuju. Aluminijum se dobro prodaje. Kažemo zašto smo došli. Najprije da vidimo most. A onda i da ostavimo neke knjige u školskoj biblioteci. Ukoliko u Žepi ima škole...

Školsko igralište - kabinet za sport i istoriju

Školsko igralište - kabinet za sport i istoriju

Ima. Za ukupno devetoro djece, raspoređene u razrede od prvog do petog. (Devetogodšnje obrazovanje poslije nastavljaju negdje drugo, u Sarajevu, Ilijašu, Vogošći, kod rođaka. Prije rata istu školu pohađalo je sedamsto đaka. Tada je u Žepi živjelo, računajući i okolna sela, oko pet hiljada ljudi. Danas ih jedva petsto. Zimi i manje. Starci, ako imaju kod koga, prezimljuju u gradovima.

Škola se prije rata zvala Prvi maj. Ime je onda, iako je selo bošnjačko i u školu idu samo bošnjačka djeca, promijenjeno u Sveti Sava. Kakve veze to administrativno jebanje u mozak ima sa imenom Svetog Save, to još nismo čuli, ni od ministarstva takozvane prosvete Republike Srpske, ni od svete pravoslavne crkve, koja je vlasnik brenda. Učiteljica dolazi iz Rogatice, svaki dan. Svih pet razreda sjede skupa, u istoj učionici. Škola nema zvono. Pozvaće nas, kasnije, da uđemo i upoznamo djecu, ali ćemo odbiti, jer ne želimo da smetamo. A nismo se ni najavili.

Jedan političar jednom je došao sa tri auta, sve ih odvezao u Sarajevo, gledali su Vijećnicu i išli na kolače, i onda ih vratio. Za takve glasaju. Ne za one koji svrate samo pred izbore.

Sjedimo na trijemu kuće u centru sela, za stolom prekrivenim mušemom, s dvije boce jelen piva na njemu i s pogledom na obnovljenu džamiju prekoputa. U vodi koja ističe sa spomen česme podignute poginulim Žepljanima hladi se gajba piva. Bjelina džamije odudara od sivila neobnovljenih zgrada. Tu niže, pokazuju nam, bio je motel, tamo dalje pošta. Imali smo nekoliko prodavnica...

A sada?

Sada dođe kombi svaki drugi-treći dan, donese šta ljudi naruče. Avaz stiže triput sedmično. Posla nema. Dvoje-troje ljudi zaposleno je u školi, još nekoliko na ribnjaku, i to je sve. Ostali imaju mašine, freze, kose, drže stoku, mnogi imaju penzije iz Federacije... Ali najbolje da pitamo predsjednika, eno ga.

Nama je Oto nobelovac

Nama je Oto nobelovac

Predsjednik mjesne zajednice je volonter. Za svoj rad ne dobija opštinsku naknadu. (Inače je Žepa u sastavu opštine Rogatica.) Uglavnom ovjerava potvrde i obraća se raznim povodima nadležnim organima. Kad se pojavi neko poput nas, spremno uskače u ulogu vodiča. Prati nas do mosta. Trza se na svaki jači šušanj u travi. Treba se paziti zmija. U Žepi ih ima mnogo. Sve su zmije otrovne, kaže. A poskoka majka rađa. Okači se na drvo, a mladi izlaze iz nje. Do pola ide sporo, a onda samo ispadnu. I odmah su opasni. Ali ujedi nisu česti. Zadnji prije dvije godine. Čovjeka su prebacili u Han Pijesak, tamo je dobio serum, i preživio.

Je li preživjela djevojčica iz Andrićeve priče Zmija, na koju naiđu dvije sestre, Austrijanke, kćerke generala, vozeći se u kočiji. Okružena majkom, bratom i vračarom, koja pokušava bajanjem da je izliječi od ugriza otrovnice, devojčica leži na desnom boku. Njena bela dugačka košulja zagrnuta je do iznad kolena. Leva noga isturena u stranu, i već primetno otekla. Rana se ne vidi, iznad članka otok modrozelenkast, a dalje, prema krajevima, crven. Djevojčica ječi, s vremena na vrijeme potresa joj se tijelo, kao od štucanja.

Pomoć ne dolazi, vrijeme prolazi...

Bolesnica se odjednom zagrcnu, jak grč je savi u pasu i ona stade da povraća, ne dižući glave sa zemlje. Još nekoliko potrese grč celim telom, a onda se bolesnica umiri, mrtvački bleda, sa kratkim dahom. Andrić opisuje i trbuh koji počinje da otiče. Od devojčice se širio jak i mučan zadah ljudskog izmeta, jer je hrana udarala iz nj na sve strane.

Most

Put se ka mostu od središta sela spušta između dvorišta nekoliko obnovljenih kuća i poneke napuštene ruševine. Žepa huči u dubini, podno druge obale, koja je blizu kao da bi se na nju iz zatrka moglo preskočiti. Persprektive su neobične, čovjek čas ima osjećaj slobode, kao da bi mogao poletjeti, samo ako raširi ruke, a čas mu se čini da je okružen zidovima, kao u lavirintu iz četvrte knjige Hari Potera.

Rijeka je puna potočne pastrmke. Ako volimo ribu, trebamo sići na Drinu. Put je dobar, stigne se za desetak minuta. Tamo je ribnjak Slap, na samom ušću Žepe u jezero. Ima i motel. Vikendom i u sezoni dolaze gosti brodom iz Višegrada. I na drugoj obali Drine, sunčanijoj i pitomijoj, koja još uvijek nije Srbija, ima nekoliko koliba, preuređenih u apartmane. (Riba je odlična, pečena na žaru, i jeftina. Porcija pet maraka.)

Kuda odletjeti?

Kuda odletjeti?

Spuštanje ka mostu traje. Naš vodič priča o pčelama i medu, kojeg on prodaje za deset eura. Ljudi prvo kažu skupo, a poslije zovu i naručuju, po pedeset kila. Medar ujutru stavi košnicu na vagu, onda uveče sabere, oduzme, toliko su meda pčele napravile, toliko sam danas ja zaradio. A pčelaru su pčele na prvom mjestu. Prošle godine meda nije bilo, laže ko kaže da jeste. A ovako ćeš vidjeti je li je med pravi ili lažni: uzmeš koka kolu i staviš kašiku meda u nju. I samo gledaj. Ako zapjeni, nije med nego šećer. Izbaci svu kolu iz čaše. A pravi med ništa. Kola mirna.

Most pred hodočasnike iskrsne odjednom, iz huka rijeke i požara zelenila. Ushiti ih na trenutak, više činjenicom da stvarno postoji nego ljepotom koja se od rastinja i zbog položaja, s bliske obale i iz kosa, ne može ni sagledati, a kamoli ocijeniti. Nema u pozadini parčeta modre Drine, ni neba u koje bi mogao uzletjeti. Stoji tu povezujući obale bez nekon stvarnog smisla, jer se putem na drugu stranu ne stiže daleko. Ljepota, koju je Andrić najčešće vidio u plemenitoj svrhi kakvu mostovi imaju, ovdje se nekako sparušila, zborala, utonula u lišaj i mahovinu. I nigdje pomena o piscu koji se jednog predvečerja naslonio na tu ogradu, i osjetivši toplotu kamena odlučio tu građevinu učiniti svjetskom baštinom. Nego nekakve zdepaste rečenice namolovane na nekakvim daskama, austrijskog pisca Ota Renera: Nacionalni spomenik most na Žepi (XVI vijek) Usred pustoši divan kameni most prelazi žepsku guduru u jednom jedincatom luku. Dole u dubini valja divlji planinski potok svoje bučne talase u Drinu, a gore ljudska tvorevina pokazuje kako su nekad gradili Turci.

Međutim, pisac je tih rečenica novinar Henrik Renner i one se mogu pročitati na str. 205. njegove knjige Herceg – Bosnom putovanje uzduž i poprijeko (s tristapedesetipet ilustracija W.L. Arndta, E. Arndt-Čeplina i dr. te po fotografskim snimcima, privolom piščevom preveo s drugog njamačkog izdanja Isa Velikanović, objavljeno u Mitrovici 1900. godine, u nakladi hrvatske dioničke tiskare).

Ista vrsta one agresivne gluposti koja je gore svetog Savu učinila nasilnikom ovdje je nobelovca pretvorila u novinara.

Zašto se priča zove Zmija?

Zašto se priča zove Zmija?

A u tom nadgornjavanju glupana most stoji ranjen, s pukotinom u luku, nastalom od detonacija u zadnjem ratu. Ministarstva i zavodi, sve jedno nadležnije od drugog, otpisuju jedni drugima, čekajući valjda prvi jači zemljotres da srolja most u hendek, pa da onda opravdaju svoje postojanje optužujući jedni druge za nemar, nerad i nebrigu. Zato bi skupa s Mostom na Žepi trebalo čitati Zmiju. Zbog rečenica koje izgovara jedna od junakinja: Kakav je ovo život! I kakva zemlja i kakvi ljudi!

Povratak iz Žepe

Te ljude, koji stopiraju, uzimamo i u povratku, odlučujući se za smjer preko Rogatice. Jedan je fudbaler, igra u trećoj ligi, stopera. On odmah, na početku utakmice, udari. Da se zna ko je gazda. A napadači su razmaženi. Padaju i ako ih ne dotakneš, a sudija tebi žuti. Eto, onaj gol Mesija, protiv Bajerna, to je zato što Boateng nije smio da ga napadne. Da mu je prišao, dobio bi žuti i penal.

A drugi je drvosječa. Radi na Sjemeču. Peče rakiju. Uglavnom za svoje potrebe. 300 litara šljive i 150 kruške. A kruške samo koliko bog da. Ništa šećer. Da imamo vremena, da svratimo, da probamo...

Nemamo. Žurimo još da obiđemo Borike, da ošacujemo hotel u kojem je nekada Bijelo dugme radilo na albumu Šta bi dao na si na mom mjestu. Hotel je obnovljen i niti jednim znakom ne upućuje na taj slavni trenutak svoje istorije. Ni slika grupe, ni omota albuma, ni stihova iz hitova. Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac. Usput prelazimo preko još jedne zmije, ovaj put je to mrtav poskok na cesti. Ne bježi od nas, kao one druge dvije, koje smo pokušali fotografisati, silazeću u Žepu, i hodajući prema mostu.

Dok se vozimo preko glasinačkog polja, možda baš onom cestom kraj koje je ležala zmijskim ujedom otrovana djevojčica, razmišljamo o tome zašto je majstor tu svoju priču nazvao Zmija, kad se zmija u njoj nigdje ne pojavljuje. Pitanje više za čas književnosti nego za vožnju žednim Čokoljubom, ali njime uspješno zavaravamo strah da nećemo dobaciti do prve pumpe.

Iza sebe ostavljamo dolinu u koju junakinje na svršetku priče silaze: sa olovnom težinom u glavi, na očima, i u svim udovima, nepomične u opštoj uzetosti, u kojoj samo ono prikriveno zlo u detetu živi, rije i hara bez otpora.

Preporuka redakcije