Na Dan mladosti, ista je ubijena

Te noći 25. maja tutanj granate me probudio oko 21:00 sat. Imala sam devet godina i rani odlazak u krevet je bio normalna pojava, a neprospavane noći provedene u skloništu veoma česte. Ustala sam, povukla sestru za rukav i brzo se skupa s njom sakrila u hodnik. „Tu vam je najsigurnije ako nemate vremena otići do skloništa“, govorila nam je mama. U hodniku su sa svih strana zidovi. Prozora nema. Čučnula sam ukočeno pored sestre i čekala da se granatiranje završi. 

Mama nam se pridružila u spavaćici i sa zabrinutim izrazom na licu. Nedugo potom, neko je pokucao na vrata. Mama je tiho otvorila, a mrkli mrak hodnika je osvjetljavao samo plamen svijeće i blijedo lice naše komšinice Zore. „Izgleda da su ovaj put pucali na Kapiju. Kuku meni!“, zaplakala je ona znajući da je tuzlanski Korzo te večeri pun mladih, a među njima je možda i njen sin. Niko tada nije ni slutio kolika se tragedija dogodila. U centru Tuzle te noći je ubijena 71 osoba, a ranjeno njih 124. 

"Te godine je trebao napuniti 18"

U gradu se već govorilo o početku kraja stravičnog rata, a dolazak proljeća je sa sobom donio ljepše dane i nadu u bolje sutra. Međutim, nada se kao krhko staklo slomila te tople majske večeri.

Elvis Alagić, tada državni reprezentativac u stonom tenisu, bio je jedan od mladih koji su tragično izgubili život te noći. Volio je stoni tenis, naporno trenirao i osvajao priznanja širom BiH. Putovao je na turnire čak i u ratu, kada kretati se po regiji nije bilo nimalo bezopasno.

 „Moj Enko je u septembru 1995. godine trebao napuniti 18 godina. Bio bi punoljetan", drhtavim glasom za Deutsche Welle kaže Šemsudin Alagić, otac poginulog Elvisa. 

Vrijeme ne liječi rane

U noći kada je pala smrtnosnosna granata na Kapiju, Šemsudin je kao pripadnik Armije BiH bio na borbenoj liniji na Majevici. Nije ni slutio šta ga čeka kada se sutradan vratio kući. „Moj saborac Zekro je čitavo vrijeme bio uz mene i kada smo stigli, pred svojom kućom sam ugledao veliki broj ljudi. `Zekro, da nije moj Enko?`, pitao sam. Čuvši potvrdan odgovor, pao sam u nesvijest."

Alagić je pri identifikaciji tijela svog sina na UKC-u Tuzla svjedočio stravičnim prizorima o kojima ne želi govoriti, ali ipak ih se sjeća kao da su bili juče. S vremenom, kaže, sjećanje ne blijedi. Rane su još uvijek otvorene.

Kapija u srcima djece

Ostalih 70 priča isto bole. Vrijeme ne briše prošlost, iako prolazi bez obzira na nju. Starije generacije se danas sa tugom i gorčinom sjećaju ove tragedije, a mladi o njoj slušaju iz priča svojih roditelja, baka i djedova. Iz Udruženja „25. Maj '95 Kapija" navode da to ipak nije dovoljno.
"Mi posljednje tri godine organizujemo manifestaciju "Uvedimo Kapiju u škole – Kapija u srcima djece", gdje mladi imaju priliku konkurisati svojim radovima u oblasti poezije, proze i likovniih radova. Želimo svake godine oživjeti sjećanje na ovaj nemili događaj", kaže za DW Edin Hurić, predsjednik Udruženja.

„Sa mladima je sve teže razgovarati o devedesetim"

Hurić u svojim naporima nije sam. Druge bh. i regionalne organizacije danas naporno rade na pomirenju mladih nakon stravičnih zločina u kojima su između ostalih, ubijeni i mladi koji su tada bili njihovih godina. Jedna od njih je i Ružica Marjanović, profesorica književnosti i osnivačica književnog festivala „Na pola puta" iz Užica, koja kroz književnost povezuje mlade iz BiH, Srbije i Hrvatske.

„Kako vrijeme prolazi, sve je teže s mladima razgovarati o devedesetim. Oni Jugoslaviju ne pamte i ponekad se bojim da mi njima izgledamo kao što su nama izgledali borci koji su dolazili u škole i pričali o Drugom svjetskom ratu. Mi smo ih gledali kao dosadne bakice i dede. Govorili su nam o opasnosti od fašizma i danas mi se čini, da su oni jasno vidjeli šta nam se sprema. Ako ne govorimo o onome što se desilo, dajemo prostor da se istorijska istina iskrivi i zloupotrijebi. Ovdje je istina bolna i mračna, ali je jedini put ka pomirenju i izliječenju",  kaže Marjanović za DW.

Ona navodi da je u radu sa mladima iz regiona najteže ubijediti profesore i roditelje da djeca treba da se sretnu izvan roditeljsko-profesorskog nadzora. Kad se to obezbijedi, pola posla je završeno. Onda treba samo dobro izbalansirati koliko toga od nedavne prošlosti mogu i trebaju podnijeti, a poslije će slobodno vrijeme, muzika, filmovi i društvene mreže učiniti svoje.

Prije nekoliko godina u saradnji sa Biroom za ljudska prava iz Tuzle  i Grupom 484 iz Beograda radila je i sa mladima iz šest gradova Srbije i Bosne i Hercegovine. Oni su tada prelazili granice, upoređivali svoje udžbenike jezika i istorije i čitali modernu književnost Zapadnog Balkana. Skupa su posjetili i Kapiju, mjesto stravičnog zločina u Tuzli.

"Reakcije nekih od mladih nisu bile pozitivne. Međutim, nakon što im je književnik Almir Alić ispričao da je otišao odatle samo pet minuta prije granate da zapali cigaretu, odjednom je cijeli događaj postao strašniji nego kada se vidi samo ploča", kaže Marjanović prisjećajući se kako su neke djevojčice plakale. "On nije ništa drugo govorio, osim činjenice da je bio u blizini", kaže Marjanović.

O ratu se u školama ne uči

Udruženje „25. Maj '95 Kapija"  se danas bori da tragedija na Kapiji bude sastavni dio udžbenika u školama „Nijedan ratni zločin u BiH u periodu 1992-1995. godine nije uveden u školske udžbenike, što je sramota obrazovnog sistema BiH. Djeca uče o zločinima iz Drugog svjetskog rata, a o najsvježijim ratnim ranama vlastite države, ne. Mi smo već slali zahtjev Ministarstvu obrazovanja TK, jer djeca trebaju učiti i pamtiti kroz sistem obrazovanja, a ne kroz priče i medije. Do sada za ovo niko nije imao sluha. Ipak, mi ne odustajemo", govori Hurić.

Edin će se nastaviti boriti da se tragična prošlost rata ne zaboravi. Ružica će kroz književnost i suočavanje s prošlošću nastaviti miriti naše nacije. Ni jedno od njih time neće vratiti mlade ljude ubijene u masakru na Kapiji tog 25. maja, niti otkloniti ožiljke ranjenih. Neće vratiti ni Enka njegovom ocu, ali će ipak povezivati današnju mladost i pričati im o prošlosti uz sjećanje i poštovanje prema svim žrtvama.

„Oni koji nisu doživjeli da izgube dijete misle da je s vremenom lakše. Međutim, ni nakon 22 godine, ipak nije. Svakim danom je sve teže i teže. Pogotovo kad pomislim na onog monstruma Novaka Đukića koji je naredio da se ispali granata. S druge strane, još više sam kivan na naše pravosuđe, koje je nakon presude pustilo krivca da ode kao da je običan građanin", kaže Šemsudin.

Sud BiH osudio je Ðukića na 20 godina zatvora proglasivši ga krivim da je kao komandant Taktičke grupe "Ozren" Vojske Republike Srpske naredio artiljerijskom vodu da granatira Tuzlu. Čekajući na izvršenje presude, Ðukić je prebjegao u Beograd. „To je nepravda, a rane su još uvijek svježe", dodaje on.

Dan najveće moguće žalosti i najtužniji dan u godini

Danas će se Tuzla na dostojanstven način komemorativnim obilježavanjem još jednom sjetiti nevinih žrtava ovog ratnog zločina. "25. maj je za nas, od kada se desio stravičan zločin na Kapiji, dan najveće moguće žalosti i najtužniji dan u godini. Ove godine ćemo iskazati i svoju solidarnost sa žrtvama terorističkog napada u Mančesteru i žrtvama svih terorističkih napada na nedužne civile u Evropi i svijetu", izjavio je za DW načelnik općine Tuzla Jasmin Imamović. 

Moja komšinica Zora je te majske noći 1995. godine do dugo u noć čekala svog sina. Mobilnih telefona tada nije bilo, fiksni telefon nije radio, a nije bilo ni struje. Nakon nekoliko sati on se na svu sreću vratio, živ i zdrav.