1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Muzika zidnih satova

Već je izvjesno da će debitantski roman sarajevskog pisca Mustafe Zvizdića "Muzika zidnih satova" biti pravi literarni događaj. U "Turi kulture" su javnosti predočena dva oslomka iz tog romana koji će uskoro izaći u sarajevsko-zagrebačkoj izdavačkoj kući "Zoro".

OTAC NA KIŠI

Kad pada kiša, nikoga nema vani. Tada moj otac izlazi, on se nje ne boji, ničega se on ne boji. Vidim ga kako hoda po dječijem igralištu, bos, u braon pidžami. Otac se ne obazire na kišu koja ga je cijelog skvasila. Braon pidžama mu se pripila uz tijelo, a crvena farba na prsima se razlila. Crvena farba obilježava mjesto gdje treba zračiti. Moj otac boluje od upale pluća koja se dugo liječi. Zato svaki dan ide na zračenje. Zrači se u Sarajevu, a u Konjic dođe kad je kiša, da ga ja vidim, da znam da je uz mene.

I ta igra između nas ne prestaje. On hoda po kiši i pravi se da me ne vidi, da je slučajno tu. Ali ja znam da se pretvara, pročitao sam odavno tu igru. Iako sam je pročitao, igra mi nikad neće dosaditi. Volim kad je otac blizu mene, naročito kad pada kiša. Otac zna koliko se bojim kiše, zato je tu da mi svojim prisustvom otjera strah.

Otac odmjerava igralište nečujnim koracima, sila je on, začas ga odmjeri. Igralište savlada (stvarno ne lažem) u dva i po koraka, a meni treba trideset i dva. I ja uz to pravim velike korake, one što se zovu konjski. Iskoračim koliko mogu i opet – trideset i dva. A otac dva i po mišja i već je na kraju igrališta. I dok to radi, nije mu stalo da se pokaže, da ostavi utisak, on je jednostavno – sila. Nije važno je li kiša ili nije, dva i po koraka i onda – zbogom, igralište! Nema te više. Nemoj se više javljati. Savladano si. Pojedeno za užinu.

Ocu brzo dosadi igralište (još i dječije!) pa ide da savlađuje nešto drugo, nešto vrijedno savlađivanja. Gubim ga iz vida, za trenutak nestane. Onda je ponovo tu, djeluje pomalo umorno, ali znam da je uradio nešto golemo. Od igrališta do željezničke stanice mu je trebao jedan korak. I to ne onaj veliki, već sasvim obični, njegov, onaj kojim svakodnevno korača. Niko mi ne bi vjerovao da je to bilo samo zagrijavanje. Da hoće da se potrudi, dovoljno bi mu bilo i pola. Ali otac ne shvata koračanje kao sport, ne udubljuje se u te sitnice.

On najviše mrzi kada ga ja okolo hvalim. Baš mu bude neugodno i ja mu uzalud dokazujem da svi moraju saznati koliko je on čudo. Mislim da bih mogao godinama pričati o njemu bez i najmanje pauze. Kad bi ljudi znali kakav je, napustili bi sve svoje poslove i samo mu se divili. Čitav svijet bi umro od ljepote, od tog sjaja koji se zove – moj otac.

On se naslanja na željeznu ogradu i gleda dole, u Trešanicu. Okrenut je leđima, ne vidim njegovo lice. Stopala su mu prljava od raskvašene zemlje. Zakašljao se. Od iznenadnog kašlja čitavo tijelo mu se streslo. Nastavilo je da drhturi i kada je kašalj prestao. Vibriranje njegovog tijela vidim samo ja i niko više. Ne poznaje ga niko bolje od mene. Znam da ne drhturi zato što mu je zima ili nešto slično. On se tako trudi da zauzda novi kašalj.

Otac steže šakama željeznu ogradu. Podsjeća na jahača koji se trudi da ostane u sedlu dok se divlji konj ispod njega propinje. On je šampion rodea bez šešira ”stetsona”, znalačkim pokretima kroti pomamnu životinju – svoj naredni kašalj.

Dok kroti kašalj, otac nikog ne primjećuje. Koncentrisan je isljučivo na sebe i ni na kog više. Malo mi je krivo što me tada nema u njegovim mislima, ali znam da tako mora biti, u ovoj igri je važno pobijediti.

Malo kasnije otac izvlači noge iz blata i udaljava se od željezne ograde. Budeći se iz zanosa, dodiruje prstima razmazanu farbu. I onda, kao da se nečega sjetio, možda skorašnjeg termina za zračenje, ubrza korak. Iza njega na ulici su ostali blatnjavi tragovi koje će kiša brzo saprati.

SJAJ U TRAVI

Na tetkino insistiranje rodica me povela u kino. Sjedimo na drvenim stolicama Doma kulture i gledamo film "Sjaj u travi". Sa nama je u društvu i Marelica.

Njih dvije ne skidaju pogled sa platna, film ih je u potpunosti zarobio, ništa ne postoji osim ljubavi Natali Vud i Vorena Bitija. Njihova lica se sasvim jasno vide zahvaljujući svjetlosti koja bije iz platna i ja malo gledam film, a malo njihova lica.

Rodicine pjege su još tu, i nos je i dalje prćast, oči suze zbog nesretne sudbine prelijepe Natali Vud. Marelicin profil vidim preko rodicinog nosa kao preko nišana, s vremena na vrijeme odsutno vrati kovrdže iza uha. Ali one se ne daju, ponovo ispadnu i zasmetaju joj u gledanju.

Film je zaista divan, vrijedan da čovjek postane gluh i slijep na sve oko sebe. Kino je prepuno ženskih uzdaha i jecaja, nosevi šmrču prenadraženi mirišljavim maramicama. Rodicine suze se slijevaju niz obraze i padaju na stisnuta koljena.

Natali Vud voli Vorena Bitija i ne može život zamisliti bez njega. Voren Biti također voli Natali Vud, ali ne kao ona njega. Ne voli je onoliko koliko zaslužuje. Njena duša je bar triput šira od njegove. Takvo je Marelicino i rodicino mišljenje.

Natali Vud sa svojim vlažnim crnim očima pridobila je cijelo kino. I ja sam na njenoj strani jer bih volio imati djevojku koja je lijepa i koja me voli poput nje. Ne bih ja dozvolio da se roditelji petljaju tamo gdje im nije mjesto. Rekao bih:

- Volim je i gotovo! Sviđalo se vama ili ne sviđalo!

Poslije filma nas je sačekala noć i sakrila tragove plača na ženskim licima. Marelica i rodica pričaju o filmu. Kad se pokušam uključiti u razgovor, rodica me sasiječe pogledom zvanim ”mali, ne budi smiješan”. Za njih ne postojim, suvišan sam u njihovim uzvišenim trenucima kada govore o ljubavi koja nikad nema sretan kraj. Dva uzdaha daju jedan veliki uzdah:

- Nikad se neće vratiti sjaj u travi…

Rodicina tuga ne prestaje i poslije rastanka sa Marelicom. U dnevnoj sobi, obučena u svoju bubamara-pidžamu, prepričava film tetki. Sa njima sjedim i ja, još me nisu poslale na spavanje jer su zaboravile na mene. Rodicine oči ispuštaju dim kao parna lokomotiva iz kaubojskih filmova koje najviše volim. Od tog dima i tetka suzi. Dok priča, rodica ne gleda u tetku, već negdje kroz prozor, u uličnu lampu oko koje se roje mušice.

- Uzima njegovo dijete… nije njeno… njegovo… gleda dijete… gleda njega…

  • Datum 05.10.2004
  • Autor Mustafa Zvizdić
  • Štampaj Štampaj ovu stranicu
  • Permalink http://p.dw.com/p/AVqz
  • Datum 05.10.2004
  • Autor Mustafa Zvizdić
  • Štampaj Štampaj ovu stranicu
  • Permalink http://p.dw.com/p/AVqz