1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Muzika kao lijek

Thomas Deleu i Ajla Selimadžović uživaju u svojoj kreativnoj misiji u Srebrenici. Muzikoterapijom pomažu najmlađima da odrastaju sretnije.

Ajla i Thomas uživaju u radu sa djecom Srebrenice

Ajla i Thomas uživaju u radu sa djecom Srebrenice

Belgijanac Thomas Deleu, prije dvije godine došao je u Srebrenicu sa međunarodnom, nevladinom organizacijom Crea Thera i odmah se bacio na posao. Želio je pomoći najmlađim Srebreničanima koji odrastaju u vrlo kompleksnoj situaciji, u sredini koja opterećuje prošlošću i često, u porodicama koje nose ratnu traumu. U Crea Theri imaju nekoliko metoda, a najčešće koriste muzikoterapiju, drama-terapiju i art-terapiju. Dio njegovog kreativnog tima je i Sarajka Ajla Selimadžović, psihoterapeut.

Edukator Jelena Perković

Edukator Jelena Perković

„Djeca koja dolaze u Crea Theru mogu svirati u grupi ili mogu svirati pojedinačno neke instrumente. Muzika je emocionalna, ona je vrlo direktna i možete je odmah osjetiti. Mi pokušavamo da osvijestimo osjećaje koje je dijete proživjelo. Da bi se vratila ravnoteža u jedan mladi život, potreban je cijeli jedan proces“, kaže Thomas i dodaje da se u toku terapije ne počinje odmah sa veselom muzikom ako je dijete tužno. Muzika mora biti prilagođena stanju u kojem se dijete nalazi, a zatim od tog momenta, pokušava se napraviti drugačija atmosfera, tako da dijete može doživjeti i druga osjećanja. „Iako se radi o djeci koja su rođena poslije rata, ona ipak, žive u porodicama koje pamte rat i ratna stradanja, tako da imamo i jednu radionicu koja je terapeutska, više od drugih, jer je prilagođena problematičnijoj djeci“, kaže Thomas i ističe da uživa u radu sa djecom. Zadovoljan je kada vidi pozitivne efekte.

Veoma hrabra djeca

Srebrenica

Srebrenica

Kako je Thomas sa djecom radio i u drugim zemljama, pitam ga kakva je razlika između naše i druge djece, u percepciji njegove metode. „Da, postoji razlika, mada mislim da su u suštini, djeca svuda ista. Jedina razlika je u atmosferi i okruženju u kojem rastu djeca Srebrenice. Ovdje je mnogo teže živjeti i djetetu treba puno snage da prođe kroz sve što ovu sredinu opterećuje. Puno toga se ovdje desilo i u nekim slučajevima vidimo kako je taj pritisak okoline uticao na neku djecu. Ali, vidim i mnogo zdrave djece ovdje, koja su uprkos ekstremnim uslovima, veoma hrabra u suočavanju s tim“, kaže Thomas i dodaje da je prije dolaska u Srebrenicu mislio da će zateći mnogo kompleksnije stanje u ovoj traumatiziranoj sredini.„Ljudi se ipak, prilagođavaju situaciji i ima mnogo toga što govori, da uprkos svemu što se dogodilo, mnogi od njih pokušavaju da budu pozitivni.“

Ajla Selimadžović, psihoterapeut

Ajla Selimadžović, psihoterapeut

Ajla Selimadžović ističe da u Srebrenici nema ekonomske stabilnosti i tvrdi da, sve dok ne budu stvorene mogućnosti da se mladi ljudi nakon završenog školovanja mogu zaposliti, oni će odlaziti. „Znam da je većina njih sa kojima ste razgovarali rekla da žele napustiti Srebrenicu, nakon što završe škole ili fakultete, ali ima i onih mladih ljudi koji žele da nešto promijene upravo ovdje. Oni se aktiviraju jer, naprosto, imaju taj unutrašnji kapacitet koji ide za tim da se nešto mijenja u sredini u kojoj žive“, kaže Ajla.

A sada malo pesimizma

Ali, evo primjera i kako izgleda tipičan srebrenički defetizam među mladima. Na ulici primjećujem mladića u majici na kojoj piše: 'Mladi za mir', a ispod 'Razmišljam zdravo'.

Jedna od radionica Crea There u Srebrenici

Jedna od radionica Crea There u Srebrenici

Nakon što sam ga pozdravila, kažem da mi se sviđa natpis na njegovoj majici. Šesnaestogodišnjak odgovara da je majicu dobio na takmičenju u stonom tenisu, da se zove Miroljub Stevanović i da je učenik Srednje električarske škole. Pitam ga kako se mladi zabavljaju u Srebrenici. „Pa, nema baš nekog velikog izbora. Uglavnom se okupljamo u diskotekama 'Don' i 'Venera' i Omladinskom klubu. Što se tiče sporta, imamo nogomet i košarku“, kaže Miroljub i na moje pitanje, kako vidi svoju budućnost u Srebrenici, odgovara: „Nikako,vjerovatno ću otići. Srebrenica ne nudi nikakvu perspektivu, ovo je propalo.“ „Kako misliš propalo?“ „Mislim da niko nije uložio dovoljno truda da ne propadne“, kaže Miroljub. Gledam u natpis na njegovoj majici „Razmišljam zdravo“ i pitam se da li je zdravo to što govori ovaj mladić.

Da li je smetnja tata Kazimir?

Ipak, izgleda, sa najmlađima se u Srebrenici radi najviše. Jelena Perković, edukator u nevladinoj organizaciji „Amica“, kaže da dnevno kroz njihovu organizaciju prolazi od 25 do 5o-oro djece, a neke aktivnosti obavljaju i u školama. „Radimo na promociji dječijih prava što je naša osnovna djelatnost, ali imamo i kreativne radionice. To su, baš kao i stanovništvo u Srebrenici, nacionalno miješani projekti. Djeca se druže, Bošnjaci, katolici i pravoslavci su zajedno i nema nikakvih problema među njima“, kaže Jelena i dodaje da je njihov posljednji projekat bio kviz koji je imao za cilj da upozna djecu sa njihovim pravima i odgovornostima. „Voljela bih da ovakvih mjesta kao što je 'Amica' bude više, jer djeca kroz rad i obuku van škole mogu da nauče više o životu i onome što ih čeka nakon odrastanja. Oni nisu zapamtili rat jer su rođeni poslije, ali znaju da se ovdje dešavalo nešto strašno, međutim, mislim da su ipak, okrenuti budućnosti“, kaže Jelena Perković.

Vrata kapele u Klisi

Vrata kapele u Klisi

Željka Andrić radi u udruženju „Klisa“, koje okuplja Hrvate u Srebrenici. „Prije rata je Hrvata u Srebrenici bilo mnogo više, a danas nisam sigurna ima li i pet posto od onog broja. Uglavnom, to su oni Hrvati koji su otišli u toku rata, pa se vratili. Naše udruženje dobilo je ime prema dijelu Srebrenice koji se zove Klisa, a tamo je smještena naša kapela“, kaže Željka. „I, kakav je položaj Hrvata sada u Srebrenici?“ pitam. „Kao i u drugim dijelovima Bosne, samo što je ovdje još gore. U suštini, to su uglavnom, stariji ljudi. U našem udruženju imamo program pomoći i samopomoći. Riječ je, prije svega, o zdravstvenoj njezi. Trenutno, ja radim kao patronažna sestra i obilazim sve, ne samo Hrvate, nego i Bošnjake i Srbe“, kaže Željka. „Znači, na nacionalnoj osnovi, nema problema“, zaključujem. „Ne znam šta bih vam rekla, ali evo mog konkretnog slučaja. Već je prošlo deset godina kako sam završila medicinsku školu, a ne mogu da se zaposlim u našem Domu zdravlja. Za to vrijeme je došlo mnogo ljudi sa strane koji su se zaposlili, iz Tuzle, Bratunca, čak iz Srbije, a za mene nema mjesta. Sad, ne znam da li je to zato što se moj otac zove Kazimir, ili je zbog nečeg drugog.“

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić