Muzej zatvorskih bjegova

Colditz je malo mjesto nedaleko od Leipziga, sa svega 5.000 žitelja. Mjesto je široj javnosti uglavnom nepoznato - tek kad ga poplavi obližnja rijeka Mulde njegovo se ime pojavi u novinama. Tako je to u Njemačkoj. U Velikoj Britaniji, međutim, ime gradića je vrlo poznato. "Kada odete u London i na ulici pitate ljude za Colditz, svaki treći će sigurno znati o čemu se radi", kaže jedan od mještana. Tu svoju glasovitost malo istočnonjemačko mjestašce zahvaljuje zamku koji se nalazi na brdu iznad njega - zamku Colditz - i mračnim godinama Drugog svjetskog rata.

Izoliran položaj

Tadašnje vodstvo njemačke vojske Wehrmachta bilo je uvjereno da se iz tog zamka ne može pobjeći i zbog toga je tamo smještalo zarobljene visokorangirane savezničke časnike. Bilo je tu engleskih, francuskih, belgijskih i poljskih ratnih zarobljenika. Mnogi od njih su već ranije pokušavali pobjeći iz nekog drugog zatvora i sada su tu bili smješteni "na sigurno".

Zamak je izgrađen na klisuri, u malom izoliranom mjestašcu i usred tadašnjeg Trećeg Reicha. Zamak Colditz se nalazio "Bogu iza nogu", objašnjava Steffi Schubert, turistički vodič po zamku za goste s engleskog govornog područja. A njih je tu puno - mnogi su već ranije čitali o Colditzu ili gledali filmove, i sada žele sve vidjeti uživo - i saznati svaki detalj.

Zatvor u zamku je imao službenu oznaku "OFLAG IV C" i tijekom rata u njemu je bilo ukupno oko 1.500 savezničkih visokih časnika, među njima primjerice i Giles Romilly, nećak britanskog ratnog premijera Winstona Churchilla ili pripadnici britanske kraljevske kuće. Zamak je tako postao objekt izuzetno važan za rat.

Priče o bjegovima

Za većinu zarobljenika bilo je gotovo pitanje časti pobjeći iz zamka, ili barem pomagati drugima pri bijegu. Između 1941. i 1945. je dokumentirano preko 300 pokušaja bijega, 31 put su oni bili uspješni. Cilj je u pravilu bila neutralna Švicarska - vrlo dug put.

Pri pokušajima bijega mašta nije poznavala granice: neki su se pokušali iskrasti iz zamka uz pomoć vještog preoblačenja, drugi su od papira izrađivali svoje dvojnike koje su drugi zatvorenici pokazivali za vrijeme dnevnih prozivki. Neki su se uvlačili u poštanske pakete, drugi su primjenjivali "klasične metode" - rezali su rešetke na zatvorskim ćelijama, povezanim plahtama se spuštali niz zidine ili kopali tunele.

Jedna od tih priča glasi ovako: francuski časnik Boulé dobio je od žene periku na poklon, drugi zatvorenici su mu sašili haljinu. Tako preobučen on je uspio izaći iz zamka. Na putu je sreo druge zatvorenike, koji su se iz rada u parku vraćali u zatvor. Jedan je primjetio da mu je ispao sat i povikao: "Gospođice, izgubili ste sat!" Gospođica se na to nije obazirala, i zato je jedan vopjnik pošao za njom da joj vrati sat - i prepoznao je Bouléa. Bio je to kraj sna o slobodi. Do sljedeće prilike.

Kazne za uhvaćene bjegunce su bile isključivo disciplinske: maksimalno do četiri tjedna samice. Za mnoge je to bilo vrijeme u kojem se smišljao novi plan za bijeg. Nijemci su prema savezničkim časnicima u pravilu postupali vrlo korektno, pridržavajući se odredbi Ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima. Oni uglavnom nisu morali raditi, mogli su priređivati vlastite kazališne predstave, držati predavanja i tribine ili baviti se sportom.

Medijska industrija

Zamak Colditz je postao poznat ponajviše zahvaljujući Patu Reidu. Ovaj Englez je uspio pobjeći kroz jednu rupu u podrumu i kasnije je objavio knjigu o svojoj avanturi. To je bio početak prave 'Colditzmanije' koja traje do današnjeg dana. Kasnije je kompanija Warner Brothers na osnovu knjige snimila film, BBC je radio filmove o "Colditz Castle" a na britanskom tržištu se pojavila i igra "Bijeg iz Colditza (Escape from Colditz)".

Zbog svega toga upravo iz Velike Britanije dolazi najveći broj turista - godišnje oko 15 do 20 tisuća. Oni žele vidjeti original. Zanimljivo je da se neke stvari tek sada otkrivaju. Upravo su u tijeku sanacijski radovi na zamku i nedavno su radnici u jednom skrivenom kutku na tavanu otkrili radijsku stanicu koju su zarobljenici tajno napravili tijekom rata. Trenutno se koristi samo 40 posto zamka - djelomično kao odmarališre za omladinu, a djelomično kao Muzej bjegova.

S vremenom su različiti planovi za bijeg - uspjeli i neuspjeli - postali poznati. Najspektakularniji je bio onaj s jedrilicom s kojom su zatvorenici željeli poletjeti s krova zamka. Više od godinu i pol dana oni su kriomice radili letjelicu, od podnih dasaka i plahti. Već su bili pri kraju, kada su 16. travnja 1945. američki vojnici oslobodili Colditz. Original je kasnije raskomadan - poslužio je kao ogrijev u hladnoj zimi. U Imperijalnom ratnom muzeju u Londonu danas se nalazi jedna njegova kopija. A druga je tamo gdje je nastao i original - na krovu zamka Colditz.

Autori: Susanne von Schenck / Z. Arbutina

Odg. ur.: S. Tanović