1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Muradif Ćerimagić - Slikar koji se vratio kući

Akademski slikar Muradif Ćerimagić, nakon 17 godina provedenih u Njemačkoj, vratio se u svoj zavičaj, u Lastvu kod Trebinja. Njegova želja za povratkom i UNHCR u BiH, „radili“ su zajedno.

Sretan sam ovdje, kaže Muradif Ćerimagić

"Sretan sam ovdje", kaže Muradif Ćerimagić

„Posljednjih 15 godina bio sam u Njemačkoj, jedno vrijeme u Darmštatu, a poslije u Majncu. Imao sam uslove za život i stvaranje, radio sam, bilo je i izložbi. Ali, kad sam tek došao u Njemačku, nisam ništa radio skoro dvije godine“, kaže akademski slikar Muradif Ćerimagić, dok sjedimo u njegovoj porodičnoj kući u Trebinju. Te dvije godine bile su mu potrebne da stvori uslove za egzistenciju, a poslije je krenulo, nekako.

„Imao sam kontakte sa njemačkim umjetnicima, ali to je išlo vrlo teško, jer tada nisam imao ni svoje radove. Otišao sam iz Trebinja u januaru 1992. godine, kada su svi Trebinjci morali da napuste svoj grad i ponio samo jednu kesu i šest crteža. To je bila sva moja imovina koju sam ponio sa sobom“, kaže Muradif. „Gdje su završili ti crteži?“ pitam. „Nešto sam ostavio u Beogradu, kod jednog prijatelja kod kojeg sam prespavao nekoliko noći na putu za Njemačku, a nešto sam sačuvao“, kaže slikar.

Došao i ostao...

Trebinje

Trebinje

„Nakon sedam godina provedenih u egzilu, posjetio sam Trebinje i možda je čudno, ali tada nisam imao nikakav emotivni odnos prema gradu. Možda je to bio tipičan odnos prognanika. Nisam uopšte imao namjeru da se vratim. Možda je taj stres zbog načina na koji sam otišao, još uvijek živio u meni“, kaže moj sagovornik i dodaje da tada nije bilo ni realnih uslova za povratak. Njegova kuća u Lastvi, mjestašcu 15 km udaljenom od Trebinja, gdje je imao svoj dom, uništena je do te mjere, da se u njoj nije moglo živjeti. A onda je ponovo došao prije tri godine, u proljeće 2007. godine i jednostavno – ostao.

„Te godine, Evropska komisija je bila pokrovitelj jedne kulturne manifestacije u Trebinju, koja je uključivala i likovnu izložbu, pa su mene neke moje mlađe kolege odavde pozvali da budem gost i ja sam našao neku povoljnu kartu za prevoz, došao i ostao“, kaže Muradif Ćerimagić. Porodična kuća u Trebinju, ispred koje sjedimo, bila je takođe devastirana. „Preko nekih dobrih ljudi, mic po mic, i ja sam obnovio te kuće i svoj život u Trebinju i Lastvi gdje sam živio do rata“, kaže umjetnik.

Muradif Ćerimagić sa komšijom Lazarom Vukosavom

Muradif Ćerimagić sa komšijom Lazarom Vukosavom

Pitam ga u kakvoj je stvaralačkoj fazi. Umjesto odgovora, pokazuje mi svoj atelje koji će uskoro biti preseljen u obnovljenu kuću u Lastvi, gdje je i bio do rata. Na radnom stolu u ateljeu primjećujem veliki crtež rađen olovkom u boji. Bosanski ćilim u Muradifovoj izvedbi pružio se u svoj svojoj ljepoti. Dodirujem motiv. Skoro da osjećam mekoću „prostirke“, po kojoj će već sutra, da „tabana“ neka dobra duša bosanska.

„Nostalgija tijelom i dušom“

Prije posljednjeg rata u BiH, Muradif Ćerimagić je već bio etabliran likovni umjetnik, iz one najbolje, prve generacije sarajevske Akademije likovnih umjetnosti. Dobitnik je brojnih nagrada za crtež, akvarel, portret... U analima bh. likovne umjetnosti ostaće upamćene njegove samostalne izložbe: „Nostalgija Tijelom i Dušom“, „Autentično Vizuelno Iskustvo“ i „Na Iskustvima Prošlosti“. Nakon sarajevske Akademije, umjesto da izabere veliki grad sa svim pogodnostima koje najčešće nudi umjetniku, Ćerimagić je izabrao osamu i tišinu svoje Lastve. A kada je 2007. odlučio da ostane u zavičaju, završio je u – šatoru!

Muradif Ćerimagić sa predstavnicom UNHCR-a Aidom Prljačom

Muradif Ćerimagić sa predstavnicom UNHCR-a Aidom Prljačom

Aida Prljača, službenica UNHCR-a za odnose sa javnošću, iz kancelarije u Sarajevu, kaže da su oni u njihovoj organizaciji, sasvim slučajno, doznali za povratnika ispod šatora. „Prikupljajući informacije o mogućim povratnicima u Trebinje, od jednog čovjeka sam doznala da 'ima jedan Bošnjak koji se vratio u Lastvu, ali živi u šatoru'. Naravno, odmah smo stupili u kontakt sa 'tim povratnikom' i evo, danas možemo reći da je još u januaru ove godine, završena obnova kuće Muradifa Ćerimagića u Lastvi, zahvaljujući sredstvima UNHCR-a“, kaže Aida Prljača. Zatim, odlazimo u Lastvu da vidimo obnovljenu kuću umjetnika.

Crna smokva i raspuknuti nar...

Tamo, na licu mjesta, vidim šta je Muradifu Ćerimagiću tako puno moglo nedostajati dok je, u dugogodišnjem egzilu sanjao daleki i pomalo tuđi zavičaj: crna smokva ispod prozora, zreli, pozlaćeni grozd iznad ulaznih vrata, raspuknuti nar u bašti iza kuće i vazduh koji donosi miris mora sa neba iznad Dubrovnika.

Samo joj fasada nedostaje

Samo joj fasada nedostaje

Kuća je iznutra sasvim obnovljena. Crveni se novi krov. Nedostaje samo jedno dobro krečenje zidova, a kome bi to bolje stajalo nego umjetniku kakav je Ćerimagić. „Moram to što prije uraditi i preseljavati atelje, konačno“, kaže. U najvećoj prostoriji je i šporet na drva sa „potpisom“ UNHCR-a. „Ovo je priča sa sretnim krajem, ali ona je posebna zato što je riječ o posebnom čovjeku. Sve povratničke priče imaju svoju boju i miris, ali ovdje imamo puno više boja koje su pobjegle iz ateljea Muradifa Ćerimagića, neki taj posebni i prelijepi miris Hercegovine, koji je utkan u cijelu ovu priču. Zadovoljstvo nam je kad vidimo da je osoba koja se vratila, postigla potpunu integraciju, u nešto što jeste stari život, ali ima neku novu dimenziju“, kaže Aida Prljača.

Pitam slikara kako je primljen u sredini u koju se vratio. „Fantastično! Zbilja nemam nikakvih primjedbi. Vratio sam se kući“, kaže on, a kao po dobrom scenariju, stiže njegov komšija Lazar Vukosav. „Mnogo mi je drago što se Muradif vratio. Dobar je čovjek“, kaže Lazar i nudi pomoć ako za bilo šta zatreba.

I na kraju, malo boje za kosu

„Mislim da nam svima u BiH treba biti čast što se umjetnik kao što je Muradif Ćerimagić vratio u zavičaj. Ali, svaka povratnička priča je vrijedna na svoj način. Iza brojeva stoje stvarni ljudi sa svojim životima . UNHCR nikada nije gledao na etničku pripadnost, ni na zadovoljavanje nekih vještačkih ili nametnutih normi“, kaže zadovoljno Aida Prljača.

A šta kaže Muradif? Ni za šta na svijetu ne bi se vratio u Njemačku. „Ne znam kakve uslove da mi pruže i ne znam koji novac ponude, ne bih se tamo vratio. S tim dijelom mog života je gotovo“, kaže umjetnik s takvim žarom da mu morate vjerovati. I na kraju, pošto dijelimo zajedničku strast, a to je farbanje kose, pitam ga ko se brine za njegov vizuelni identitet. „Ja, sam!“ kaže. „Znači, malo farbate platno, malo sebe. Pa, bolje je tako, nego da druge farbate“, kažem. „Drugi su prefarbani davno“, kaže Ćerimagić i smije se.

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić