1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

"Multikulturalnost ne smije biti tek utopija"

U kazalištu TKO u Kölnu premijerno je izveden „Crni kruh“ osječkog pisca Davora Špišića, u režiji Nade Kokotović. To je priča o diskriminaciji i izgonu, iskustvima kada se gubi tlo pod nogama i ostaje u „zraku“.

"Ukoliko je zahtjev za azil odbijen te strani državljanin ni na nekom drugom temelju nije ostvario pravo boravka u Saveznoj Republici Njemačkoj, bit će pismeno pozvan da napusti zemlju. (…) „Izgon“ znači da će strani državljanin upotrebom (policijske) prisile biti izveden iz zemlje."

Savezni ured za migracije i izbjeglice

Na početku predstave „Crni kruh“ (Schwarzbrot) u malenom kelnskom kazalištu TKO poznata redateljica Nada Kokotović ostavlja troje svojih glumaca na terasi. Premijera je u četvrtak uvečer, iza kazališta protječe Rajna. Hladno je vani, studeni opravdava svoje ime. Tri osobe kroz staklo zure u publiku, očajnički hoće unutra, žele pripadati.

Naslov komada je višeslojan – njime je, kaže autor Davor Špišić, ukazano na stjecanje kruha radom na crno te na izopćenost imigranata. Glavna junakinja Vera (koju igra Špišićeva supruga Anita Schmidt) radi u pekari. Posao joj se vrti oko kruha koji svakog jutra brižno slaže na police male trgovine. Košaricu s pecivom ispustit će jedino kada u pekaru uđe čovjek koji ne želi kruh, već želi vidjeti ima li ona radnu dozvolu. Traži papir od žene koja je dva desetljeća bez ikakvog papira uspijevala prehraniti cijelu obitelj koja je ostala negdje na Balkanu.

Gdje točno? To nije niti bitno jer može biti bilo gdje. „Nije tragedija otići iz ove ili one zemlje, nego otići od svoje obitelji i vrta“, kaže Špišić. Nada Kokotović dodaje kako je i osobno iskusila oduzimanje „prostora, mirisa i neba“, ali na posve drugi način. „Mene i nas su izbacili iz Jugoslavije jer nje više nema. To je bio moj životni prostor za kojim i danas tugujem. Tada nestaje tlo pod nogama i ti visiš u 'zraku'."

Skala manjih šansi

Uskoro će i Vera ostati u „zraku“. Policajac koji ju je došao otpratiti iz Njemačke nastupa u ime birokracije, on ne želi gledati lica i slušati ljudske priče nego traži činjenice i dokumente. Trajo, makedonski Rom (baš kao i Neđo Osman koji tumači ulogu - na naslovnoj fotografiji članka), htio je biti besprijekorni primjer integracije u novo društvo, „dobar njemački policajac“ kojeg se „poštuje ili plaši“. Htio je radom pobijediti predrasude prema svojoj boji kože zbog koje su ga djeca u školi psovala i ribala četkom.

Špišić, Kokotović, Simmering, Osman i Schmidt

Špišić, Kokotović, Simmering, Osman i Schmidt

No američki san ne postoji nigdje, pa niti u Njemačkoj. „Teorija mogućnosti naprosto nije istinita, strano tijelo je uvijek okrutno. Čak i među došljacima, koji su svi u istom 'dreku', postoji skala manjih šansi i diskriminacija“, kaže osječki književnik Špišić. To govori i kroz svoje likove – kada Vera, šokirana deportacijom, naziva Traju crnjom i Ciganinom i tjera ga da joj gata, proriče budućnost iz dlana. Ili kada Trajo, pričajući o svojem policijskom poslu, kaže kako nema gorih od Vijetnamaca.

U sve se miješa i treća osoba na sceni, glumica Anne Simmerling. Njezina uloga reflektira njemačko društvo koje ne može uvijek razumjeti strance, malo je na njihovoj strani, malo ih ismijava. Simmerling će kasnije ubrati posebne ovacije publike jer glumi u osmom mjesecu trudnoće. „Autentičnost mi je doista važna“, reći će o tome Nada Kokotović.

Kada izgubiš sebe

Koliko god tekstopisac i redateljica nastojali napraviti hiperbolu – što drastičniju priču koja bi pobudila pažnju – oni se u biti ne mogu udaljiti od slučajeva već viđenih, od ljudi od krvi i mesa čije stvarne priče više sliče na scenarije. „Kako za četiri dana rastočiti cijeli život? Kako u tom kratkom vremenu spakirati egzistenciju, oprostiti se od prijatelja i mjesta koja osjećaš kao dom?“ Tako se pitao hamburški list Morgenpost kada je prije dvije godine romska obitelj Račipović izbačena iz Njemačke.

 Scena iz predstave Crni kruh

Scena iz predstave "Crni kruh"

Stigli su iz Srbije kako bi se otac liječio od teške bolesti te „uživali“ ono što se u njemačkom birokracijskom rječniku zove Duldung – doslovce trpljenje. (Tako se naime naziva jedna od boravišnih dozvola u Njemačkoj – op.red.) I tako su trpljeni punih 16 godina, dvoje djece rođeno je u Hamburgu, mali Usko je, kažu, čudo od djeteta za violinu. „Najbolje integrirana romska obitelj u gradu“ – tako su ih zvale novine. Nije pomoglo. Sličnu priču, ali sa sretnim završetkom doživjela je vijetnamska obitelj Nguyen. Nakon 19 godina u Berlinu istjerani su natrag u domovinu, da bi vlada ove savezne pokrajine na koncu ipak popustila te napravila iznimku. No iznimka je samo – iznimka.

Dopisati po želji

Glumica osječkog kazališta Anita Schmidt ipak razumije ljude koji nekada idu protiv sebe samo kako bi pripadali. „To jest način preživljavanja“, veli ona. I sama se za ovu ulogu morala baždariti jer je, kaže, prvi put glumila na njemačkom, jeziku svojih predaka. Stoga je sretna zbog pozitivnih reakcija publike.

Kako „Crni kruh“ ide prema svom kraju, Trajo progovara na srpskom i romskom, jezicima koji mu bolje idu od njemačkog. Prešutno prihvaća neveselu činjenicu da su i on i Vera u „istom dreku“ - na vjetrometini svijeta bez obzira na boju kože i putovnice. Nikada od toga neće pobjeći. „Ako ne govoriš njemački čisto i bez naglaska, uvijek ćete u drugoj minuti razgovora pitati: a odakle ste?“, kaže Nada Kokotović.

Tako se Vera i Trajo pronalaze u tragičnoj romansi. On joj dozvoljava bijeg. Ona sada ne želi otići. Epiloga nema, kraj ostaje otvoren. Da ga u stvarnosti može dopisati, Špišić bi dopisao svijet u kojem je multikulturalizam suštinski, a ne tek gurmanski, u kojem nema rasizma, poprekih pogleda ili deportacija. „Usprkos svemu, ja vjerujem u multikulturalnost. To ne može biti... to ne smije biti tek utopija.“