Mugabe je istorija, ali ne i stari režim

Vojska i dalje uporno tvrdi da nije riječ o puču. U pozadini toga, krije se zabrinutost da bi raspoloženje moglo da se promijeni ukoliko odnos prema ikoni, Robertu Gabrijelu Mugabeu, bude isuviše grub. To objašnjava ishitrena saopštenja o stanju u kojem je Mugabe. Devedesettrogodišnjak je formalno i dalje predsjednik. Ali, kako se zove predsjednik koji je u kućnom pritvoru, koji situaciju više ne može da kontroliše? Nemoćan? Razvlašćen? On samo još mora da pronađe rješenje za svoju porodicu i da potpiše da se povlači s vlasti. O ostalom će raspravljati stručnjaci za državno i međunarodno pravo.

Era Mugabea je, nakon 37 godina, okončana. A time je u stvari spriječen pravi državni udar – postepeni dolazak na vlast njegove žene Grejs Mugabe, mlađe od njega 41-nu godinu.

Žena bez skrupula

O njoj se radi, a ne više o „starom Bobu", fizički i mentalno ostarjelom, vječitom vladaru. Onaj ko je vidio njegova posljednja pojavljivanja u javnosti, morao je da se zapita: da li Mugabe još išta ima pod kontrolom? Njegova druga žena, nekada njegova daktilografkinja, beskrupulozno koristi Mugabeovo ime kako bi dalje napredovala. Dugo vremena niko se nije usudio da išta prigovori. Kritičari su nemilosrdno uklonjeni iz vladajućeg kruga. Predsjednik Mugabe se tome nije protivio, već je u svojim poodmaklim godinama vjerovao samo njoj.

Grejs Mugabe je, međutim, pogrešno procijenila situaciju kada je u pitanju uticajni Emerson Mnangagva. Dugogodišnji prijatelj Mugabea, borac u oslobodilačkom ratu, bivši ministar odbrane i bivši potpredsjednik, bio je prevelik zalogaj za nju – bivšu daktilografkinju koja je u vrijeme oslobođenja Zimbabvea 1980. godine imala tek petnaest godina i koja i inače nema nikakvih zasluga.

Grejs Mugabe jedna je od najomraženijih osoba u Zimbabveu. Neprestano je povećavala bogatstvo i širila svoj uticaj. Otrovnim izjavama sticala je sve više neprijatelja. U krugu ljudi koji je podržavaju su neki od najbeskrupuloznijih bogataša i radikalni lenjinisti. Svi oni su se preračunali.

Vojska kao jedino rješenje

U takvoj situaciji vojska je najbolje rješenje – zato što je jedino. To možda djeluje kao nekakav jedinstveni slučaj, jer je ta vojska poznata po svojoj zloglasnoj, ali i efikasnoj organizaciji – čak i kada se radi o suzbijanju pandemija, poput malarije i kolere. Sa druge strane, bijedna slika takođe razvlašćene policije, govori sve.

Zimbabve je vojna država. Bivši pripadnici vojske vode poludržavna preduzeća, veliki dio novca iz rudarskog sektora uplaćuje se direktno u vojne kase. Veterani oslobodilačkog rata su na sve strane. A među njima i oni koji su važnu ulogu imali u prvim godinama nezavisnosti, poput generala vazduhoplovstva Perensa Širija. On je početkom osamdesetih godina učestvovao u masakru, nalik genocidu, protiv manjine Ndebele.

Pučisti dakle mogu da obezbijede samo jedno: stabilnost. Čak je i opozicioni političar i bivši ministar finansija, Tendai Biti, odao priznanje vojsci za dobro pripremljen državni udar, koji je završen bez krvoprolića i napada na stanovništvo.

U iščekivanju demokratije

Ali o nekakvom „dobrom" državnom udaru ne može biti ni govora. Niko ne bi trebalo da ima iluzija da će privremeni vlastodržac moći ponovo da pokrene ruinirani Zimbabve. I Mnangagva, čovjek koji je u južnoafričkom egzilu navodno usaglasio preuzimanje vlasti s novom svjetskom silom Kinom, čovjek je prošlosti. Još uvijek dakle nije kucnuo čas opozicije. Ona je i dalje više podijeljena od vladajuće stranke Zanu-PF. U takvoj situaciji vojska može da obezbijedi uređeni, prelazni period. A onda bi trebalo da uslijede slobodni izbori. Njih u Zimbabveu nije bilo petnaest godina.