"Mrak" na Bliskom istoku

Vijest nije došla zaista iznenada: U Siriji je primirje na kocki. Pobunjenici umjerene Slobodne sirijske armije su objavili da su trupe Asadovog režima u više navrata prekršile primirje. I kolikogod smo se tokom godina odvikli od toga da stranama u sukobu poklanjamo slijepo povjerenje, argumenti umjerenih pobunjenika- ako se o tome uopće može govoriti nakon pet godina rata - zvuče uvjerljivo. Stalno se proteklih godina izvještavalo o tome da i umjereni pobunjenici uopće nemaju drugog izbora nego da se dalje  bore. Ako bi se predali bili bi odmah transportirani u podrume za mučenje koje drži Asadov režim i tamo odmah ubijeni. Opsesija koju režim ima za osvetom pokazana je već kratko nakon izbijanja ustanka.

Tako bi se sada ponovo moglo rasplamsati nasilje u Siriji. Ali ne smijemo sebi stvarati iluzije: I primirje, koje bi vjerojatno jednom postalo dio mirovnog sporazuma, bi u najmanju ruku dozvolilo da nasilje i dalje tinja. Jednu neregularnu terorističku bandu poput Islamske države je teško pobijediti.

Naravno to nije bjanko priznanica za defetizam. Činjenica je da su Rusija i Iran u Siriji Islamsku državu učinkovito suzbili. Naravno bez obzira na gubitke među civilnim stanovništvom. I uz to - podrškom Asadu koji je nevjerojatnim cinizmom uopće ovim teroristima dozvolio da ojačaju.    

Smrtonosni konfensionalizam

No problem nije "samo" Islamska država. Problem se krije i u redovima njenih neprijatelja. Šiitske milicije, koje nastupaju protiv sunitskih terorista, su podjednako udaljene od vjere kao i njihovi neprijatelji. Za brojne među njima rat koji se vodi dužinom religijskih frontova predstavlja nultu sumu, u kojem može postojati samo jedan totalni pobjednik i jedan ništa manje totalni gubitnik. Preciznije rečeno: Egzekucije sunitskih civila od strane boraca iz redova osvajača Alepa pokazuju to također jasno kao i strahote koje su se dogodile tokom ponovnog osvajanja Mosula koji je bio u rukama IS-a.

Pa ipak ovi ekscesi su vjerojatno tek početak nemira u narednim godinama. Jer odlučnost, sa kojom se Iran, nakon sporazuma o atomskom programu, miješa u stvari u Iraku i Siriji, upravo pokazuje koliko su hegemonističke težnje realne. Pogled na kartu to otkriva: Utjecaj na ove dvije zemlje, kao što već postoji utjecaj na Hezbolah koji vlada velikim dijelom Libana, osigurava Iranu hegemoniju koju upravo traži. Saudijska Arabija, koja u Jemenu preko leđa ove zemlje vodi "surogat rat" protiv Teherana, bi bila potpuno izolirana. Riječ je o stanju zbog kojeg se s obzirom na u najmanju ruku nejasan stav Saudijske Arabije prema džihadizmu, ne mora previše žalostiti.

Posljednice na bliskoistočni konflikt

Međutim iranski utjecaj sada dopire i do zemlje protiv koje je bivši predsjednik, Mahmud Ahmadinedžad, upućivao prijetnje. Iako trenutno takvi tonovi ne dolaze iz Teherana, Izrael sada sebe vidi suočen sa zemljom, koja svoje libanske borbene trupe, Hezbolah, stalno pušta s lanca. Rat iz 2006. godine daje trajni dokaz za to.

Još uvijek se Izrael drži začuđujuće mirno. Nije isključeno da iza kulisa obje zemlje pregovaraju kako bi postigle dogovor. Ako se to ne događa, onda bi napetosti mogle porasti. To bi onda vjerojatno značilo i to da postizanje dogovora između Izraelaca i Palestinaca o rješenju u vidu dvije države nije izgledno. Sve dok Izrael postojanje palestinske države doživljava kao prijetnju on, pored Hezbolaha koji je sada instaliran i u Siriji, teško da će željeti imati mogući drugi front. U regionu će i dalje tinjati vatra.

Konsekvence za Njemačku

Za Njemačku to znači da bi svoju politiku prema izbjeglicama trebala na novo organizirati. Ne trebala, ona to mora. Ljudi, bi mogli dolaziti u zemlju, nakon što su izmučeni ratom koji traje godinama. Oni su djelomice žrtve okolnosti, svakako. Ali ove žrtve, a to su u međuvremnu pokazali teroristički napadi, ali i "uobičajeni" kriminal, mogu postati počinitelji. Država, koja je obavezna štiti svoje građane, mora računati sa tim.