1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

„Moramo se ograditi od zločina u ime nacije“

U bečkom Nestoyhof Hamakom teatru je predstava „Potočari party – priviđenja iz srebrenog vijeka“ doživjela premijeru na njemačkom jeziku. Tekst Almira Bašovića na scenu je postavio beogradski režiser Stevan Bodroža.

default

Scena iz predstave Potočari party – priviđenja iz srebrenog vijeka

Predstava izvedena u petak (13.4.), tematizira sudbinu jedne srebreničke majke, te ograničene mogućnosti jednog umjetničkog djela u prilazu ovakvim tragedijama. Bodroža za predstavu kaže da je moderna, da prolazi kroz nekoliko žanrova, te da velikoj i teškoj temi Srebrenice prilazi na najširi i najuniverzalniji način. „Bitno je bilo reći da tu zapravo niko nije nevin. Nevina je samo ta žena kojoj je oduzeto bazično ljudsko pravo, a to je pravo da ima porodicu. Svi ostali nisu nevini, ali su istovremeno i žrtve. Tako je čak i jedan srpski paramilitarni vojnik koji ulazi u Srebrenicu, koji će počiniti strašne zločine, a kojem je prije toga ispran mozak, žrtva političke indoktrinacije. Takav najširi i najuniverzalniji pristup ovoj temi je najtačniji, a sve ostalo je neka uproštena crno-bijela slika. A to nije dobro ni u životu ni u umjetnosti“, objašnjava Bodroža.

Deutsche Welle: Gospodine Bodroža, zamolio bih Vas najprije da nam kažete nešto o sadržaju predstave. O čemu ona govori?

Stevan Bodroža: Ono što je pisca Almira Bašovića interesovalo kada je pisao komad, jeste sudbina jedne osobe koja je preživjela zločin, u ovom slučaju zločin u Srebrenici, jedne žene koja je izgubila porodicu - šta je njen život poslije toga. Jednom je neko rekao kako sve žrtve u jednom trenutku bivaju skinute sa police. Na određeni dan, u određenoj godini, ne bi li poslužile političarima, određenoj politickoj partiji, raznim humanistima itd, i kako onda bivaju vraćene na police i nastavljaju da žive svoj neki krajnje poniženi život, u nekim kampovima, zaključane u traumama i prepuštene same sebi.

Tema Srebrenica izaziva kontraverzne reakcije. Kako priželjkujete da javnost, odnosno publika, doživi Vašu predstavu?

Volio bih da se vrednuje i posmatra kao nezavisno umjetničko djelo, koje treba da dokaže da je vrijedno poštovanja. Činjenica da se predstava bavi sudbinom jedne srebreničke majke, donosi, naravno, niz novih konotacija, jedan politički kontekst koji je naravno opterećujući. Baš sam ovdje u Beču pogledao i film Anđeline Žoli „U zemlji krvi i meda“ i po reakcijama na taj film se vidi koliko je tema Srebrenice još uvek tabu tema. I kako je teško jedno umjetničko djelo, koje se bavi tom temom, posmatrati van tog koteksta. I vjerovatno ga ne treba ni posmatrati van tog konteksta. Mislim da je o tome bitno pričati i mislim da na Balkanu nedostaje polemičke kulture i kulture otvorenog govora o problemima koji nas okružuju. Umjesto toga imamo guranje tih problema pod tepih, okretanje glave i zavet tišine.

Stevan Bodroža Regisseur

Beogradski režiser Stevan Bodroža

“Umjetnik ima pravo govoriti o problemima”

Da li Vam je i zbog toga, kako ste naveli i u zvaničnoj izjavi na stranici pozorišta, važna činjenica da je upravo jedan režiser iz Srbije dobio priliku da režira komad sa temom Srebrenice?

Naravno. Za mene kao umjetnika iz Srbije jako je bolno suočavati se sa prošlošću koja se odigrala u Srebrenici. Jer je činjenica da su ljudi srpske nacionalnosti ubijali Bošnjake i da su to činili u ime cijelog srpskog naroda. To je činjenica sa kojom se današnja Srbija jako teško suočava i mislim da je jako važno da jedan umjetnik iz Srbije dobije priliku da radi ovu predstavu. Ja nemam te pretenzije da će moja predstava u Beču puno šta promijeniti na Balkanu, ali mislim da umjetnik ima pravo da progovori o tim problemima.

I ako ne postoji sloboda koju će umjetnik dati sebi da o tome progovori, kako će onda običan čovjek dati sebi slobodu da zauzme jasan stav spram tog problema.

Predstava je, sa druge strane, još 2003. skinuta sa repertoara Narodnog pozorišta u Sarajevu nakon svega nekoliko izvedbi, a teško je zamisliti da bi uskoro mogla biti postavljena u Banja Luci.

Niti u Beogradu, tačno je to što kažete. Jeste malo čudno da smo morali doći u Beč da napravimo tu predstavu, ali kad živite u Beču, vidite da je on prepun i Srba i Hrvata i Bošnjaka i mnogi od njih su u Beč došli kao izbjeglice i na neki način opet žive zajedno. To je neka čudna ironija sudbine. Tako da mislim da su određene strukture u ovom gradu svjesne toga zašto je baš u ovom gradu dobro govoriti o tim temama. Pretpostavljam da je to jedan od razloga što smo dobili tu šansu. Ali moja velika želja i pun smisao ovog projekta će biti zadovoljen ako ova predstava bude gostovala u BiH, nadam se i Srbiji.

Kako generalno ocjenjuteje proces suočavanja sa prošlošću u zemljama bivše zajedničke države?

Prije nego što sam krenuo za Beč, dobijao sam savjete da ne radim nikakvu anti-srpsku predstavu i da pazim da ne uradim nešto što bi se moglo iskoristiti kao anti-srpska propaganda. Za mene takav način razmišljanja graniči sa glupošću. Ono što Balkan nije naučio nakon Drugog svjetskog rata, nakon procesa denacifikacije Njemačke, jeste da ne može jedna nacija biti kriva. Krivi su pojedinci koji su uradili neke užasne stvari. Ali jako bitan je momemat da su ti pojedinci ili te strukture koje su uradile zločine, davale sebi legitimitet, pozivajući se na to da to rade u ime nacije. I tu je momenat u kojem svako misleće biće mora da se ogradi i da kaže `Ne, vi to niste uradili u moje ime, vi to niste uradili u ime nacije, vi to nista uradili u ime nas. Vi ste to radili zbog svojih sebičnih interesa, suludih ideologija ili u ime mnogo konkretnijih ciljeva kao što je zarađivanje novca ili otvaranje tržišta za prodavanje oružja i tome slično.`

Nizak nivo političke svijesti

Zašto je samo tako mali broj ljudi, koji se možda takođe ne slažu sa onim što se činilo i što se, evidentno je, i dalje čini u ime nacije, spreman da to i jasno i glasno artikuliše?

Zato što je na žalost na Balkanu i dalje politička svijest pojedinca na jako niskom nivou. Psiholozi govore o naučenoj bespomoćnosti koja postoji kod tipičnog balkanskog čoveka. On misli da ne može nešto da promijeni. Postoji neko ko je veliki tata, ko vodi državu i ko će umjesto njega da odluči, a on eventualno može tome da se prikloni ili ne. I onda političari, koji su moralno krajnje problematični, postaju jos moćniji i užasno manipulišu tim narodom i ne postoji iskrena politička volja za suočavanjem i za istinskim pomirenjem i istinskim uspostavljanjem trajnog mira na Balkanu. A zašto ne postoji? Zato što je mnogo lakše zarađivati i trošiti resurse jednog prostora kad su ljudi podijeljeni, kada među njima vlada mržnja i kada se, umjesto da se bave time da njihov standard poraste, bave time da mrze komšiju.

Balkanmeile

Beč je prepun Bošnjaka, Srba i Hrvata koji u ovom gradu žive zajedno

Dakle, dok god politika ne bude radila na istinskom pomirenju i na suočavanju sa prošlošću, uzalud su i Vaša predstava i sve druge koje pokušavaju popraviti ono što je planski uništeno?

Često i puno razmišljam o tome što me upravo pitate. Ali ja ne mogu sebi da kažem da sam nemoćan i da sjedim kod kuće, jer se tek onda loše osjećam. Evo sada je 2012., rat se završio prije 17 godina. Ako bi smo to uporedili sa krajem Drugog svjetskog rata, sada je, recimo, neka `62. U Njemačkoj su u to doba djeca koja su se rodila nakon Drugog svjetskog rata već počela da pitaju svoje roditelje: `A šta ste vi to radili?`. Mislim da je Žarko Puhovski rekao nedavno na jednoj platformi da se prave promjene neće desiti dok politički problemi ne počnu da se odražavaju na dinamiku unutar porodica. Dok ne počnu porodice da se svađaju oko toga, gdje je ko bio, šta je radio, za koga je glasao. Eh sada, balkanska porodica i njemačka porodica, možda su to različte stvari, ali ne zaboravimo da je u Njemačkoj postojao Maršalov plan i da u su Nijemci već `62. prilično pristojno živjeli. Mi živimo u klopci, i dalje razmišljamo o hljebu, kako ćemo spojiti prvi sa prvim, a u isto vrijeme moramo da se suočavamo sa užasnom prošlošću.

U Njemačkoj je nakon Drugog svjetskog rata takođe bilo kristalno jasno ko je kriv za ono što se desilo, krivci su kažnjeni, njihove ideologije zabranjene. U BiH se u jednoj školi, pod istim krovom, uče tri različite istorije.

To je strašno. Bitka za pretvaranje Balkana u jedan prostor suživota i bitka za odumiranje nacionalističkih ideologija na tom prostoru će se ili dobiti ili izgubiti u BiH. To je neki moj osjećaj, i zato mi se čini da je taj opstanak BiH kao države građana jako važan. Mislim da će je biti jako teško dobiti. Primjer koji ste naveli to najbolje govori. Možda sam idealista, ali i pored toga smatram da ta bitka mora da se nastavi

Autor: Emir Numanović

Odg. urednica: Belma Fazlagić-Šestić