"Moramo da dokazujemo tugu kod vještaka"

Rolf K. i njegova supruga će dvogodišnjicu od pogibije njihovog sina, koji se nalazio u avionu Germanwingsa na kobnom letu 4U9525 na liniji Barcelona-Duesseldorf, obilježiti u mjestu Le Vernet - u francuskim Alpama. To je mjesto na kojem je poginuo njihov sin, kada se psihički-bolesni kopilot Germanwingsa zaključao u kabini i odlučio da avion usmjeri u stijene. Tog 24. marta 2015. kopilot je sa sobom u smrt poveo 149 ljudi iz 20 nacija. Andreas Lubitz je, kako su pokazali rezultati istrage francuskih i njemačkih isljednika, potpuno svjesno usmjerio avion u planinski masiv. 

Deutsche Welle: Kako ste?

Ralf K.: Kako se osjećam? Naš sin je ubijen, zajedno sa 148 drugih putnika i članova posade. Pilot, koji je počinio samoubistvo, ih je sa sobom odveo u smrt. S tim ne mogu da se pomirim ni nakon dvije godine. Pokušavamo da pronađemo snagu za dalji život. Kada se desila nesreća kao da smo upali u crnu rupu. Zapravo samo smo vegetirali, nekako funkcionirali, ali nismo uspjeli naći svoj mir. U početku nismo znali, zašto se to dogodilo. Mislili smo da se pilotima ne može ništa zamjeriti a onda smo saznali za kopilota i da je namjerno usmjerio avion u planinu. Na vijest o smrti smo bili očajni, a kada smo doznali istinu o padu aviona, otvorila se provalija i počeli smo padati u bezdan. Ono što posebno boli je da upravo osoba, koja nosi odgovornost za druge, to zloupotrijebi. I da odgovorni nisu bili u stanju da prepoznaju da takva jedna osoba upravlja putničkim avionom. Ta okolnost je katastrofalna i to će nas pratiti cijeloga života.

Kako ste saznali za pad aviona?

Moja kćerka je čula za pad aviona gledajući TV. Onda me je žena zamolila da dođem kući. Kasno poslijepodne je dušebrižnik pozvonio na naša vrata. A onda je zemlja prestala da se okreće. A kada je nastavila da se okreće, ništa nije bilo kao ranije. Odlukom jedne osobe, jednim potezom je prekinut životni put mog sina ali i nas, njegove porodice. To vam je kao kad poplava odnese most, preko kojeg ste željeli preći. Ostaje vam samo da se nadate da ćete uspjeti pronaći neki drugi put. Znamo da se naš sin više neće vratiti. Ali puno drugih stvari ne znamo. Familija Lubitz će održati pres-konferenciju. Da li to oni hoće da kažu da njihov sin nije sjedio u cockpitu? To je šamar za nas ali i za sve žrtve katastrofe.

Kada je Državno tužilastvo u januaru saopštilo da krivicu za pad aviona snosi kopilot Andreas Lubitz, da li je time za vas ovaj slučaj završen?

Nije. Mi, pripadnici porodica unesrećenih, želimo da Lufthansa jasno kaže: "Ovdje nam se, u lančanoj reakciji, potkrala greška. Propustili smo da na vrijeme povučemo kopilota. Ne može se samo reći, kriv je Andreas Lubitz a svi drugi peru ruke od odgovornosti. Svi prave greške, ali je bitno da svako prizna svoju. Mi, kao pripadnici porodica, moramo sada da liječničkim nalazima dokazujemo da tugujemo za svojom djecom. Bio sam na rehabilitaciji, to mi je pomoglo ali to mi nije moglo odagnati bol za djeteom. Morate se boriti da svoju bol ne počnete utapati u alkoholu, da ne postanete previše depresivni, da ponovo možete da radite. Ne može se reći da neko tuguje 80 posto neko 25 ili 36 posto. Svi mi imamo istu sudbinu, jer smo doživjeli katastrofu života. Niko nam ne može vratiti našeg sina, ali pravni rat bi se morao okončati. U Španiji su drugačiji zakoni u avionskom saobraćaju, tamo dolazi do nagodbi. U Njemačkoj se žrtve procjenjuju na 10.000 eura po glavi usmrćenog. Toliku odštetu dobijaju vlasnici dizel-automobila sa softwerom za izduvne gasove. Može li se jedan član vaše porodice, koji je ubijen, uporediti sa takvim automobilom? To je sramno. Pri tome se ovdje ne radi o novcu već o pijetetu prema žrtvama. Naša tuga i gubitak našeg sina se ne može mjeriti novcem. Radi se o tome da dobijemo nadoknade za one, koji više ne mogu da rade i koji su morali zatvoriti svoje radnje. Mi smo oboje nakon vijesti o smrti našeg sina bili dugo bolesni. Moja žena više ne može da radi. Ja moram nekako izdržati inače ne bismo mogli da plaćamo naše račune. Ako su pripadnici mnogih nacija bili u avionu, onda ne možete Špance obeštetiti na jedan a Nijemce na drugi način. Mi želimo konačno da se to okonča i da nađemo svoj mir.

I ovu godišnjicu pogibije ćete provesti u Francuskoj. Je li vam tako lakše?

Tu smo među ljudimo koji su isto tako propatili kao i mi. Neke od njih poznajemo preko dušebrižnika. Možemo razmijeniti mišljenja i nekako zajednički proći kroz sve to. Teški su dani pred godišnjicu, kada moramo skupljati snagu za to - a potom je najgori povratak. Kada se u subotu ponovo vratimo kući, trebaće nam tri, četiri dana da dođemo k sebi. Le Vernet je lijepo i dostojanstveno mjesto. Tamo možemo biti bliže našem sinu. Tamo postoji lijepo opremljena soba sjećanja a na groblju je postavljena spomen-ploča. Dva puta godišnje putujemo tamo.

Mnogi u Vašoj okolini ne mogu da Vas razumiju?

Tačno. Mnogi kažu da je prošlo dvije godine i da nema razloga da sve tako dramatizujemo. Za nas to međutim nije tako daleko. Samo u krugu drugih roditelja, koji tuguju, možemo otvoreno reći šta mislimo i grcati u suzama. Jedini nas oni razumiju. Negdje drugo to nije moguće. I na poslu dođe momenat kada više prestaju da imaju obzira prema vama. 

Šta Vam je bilo zajedničko, Vama i Vašem sinu?

Obojica smo se oduševljavali, igrali fudbal i zajedno gledali utakmice Lige šampiona. Danas to ne mogu da gledam. Nedostaje nam na doručku, večeri, čak nam nedostaje i glasna muzika koju je slušao. 

Koliko Vam je važno bilo da sahranite svog sina u Njemačkoj?

Molili smo da nam prebace posmrtne ostatke našeg sina da ih ovdje možemo sahraniti. Nadali smo se da će u Francuskoj naći nešto što mu pripada: cipele ili T-shirt. A kada se to desilo, bio je to šok. Mi smo čak dobili handy našeg sina i za to smo jako zahvalni. Na njemu je jedina slika našeg sina sa našim unučetom, sinom naše kćerke.

Da li ste našli i njegove slike iz Barcelone?

Nismo sve pogledali da ne bismo povrijedili intimnu sferu našeg sina ali naravno da su tu bile slike iz Barcelone. Jedna od njih je za mene posebno bolna. Naš sin i njegov prijatelj sjede na naslonjaču klupe u Barceloni i uživaju u siesti. To su mladi ljudi čiji je život prekinut. Mi nismo ništa dirali u sobi našeg sina. Sve je nepromijenjeno. Tako imamo osjećaj da će svakog momenta da se pojavi na vratima.

Šta radite kako bi izdržali bol?

Sport, Sport, Sport. Moram se osloboditi energije i osloboditi endorfine, da bi mi koliko-toliko bilo bolje. Pokušavam da više spavam i da dobro "napunim baterije". To vam je kao da ste u moru i prijeti vam da se utopite i zato morate da plivate da ne biste potonuli.

Šta Vas može utješiti?

Naše unuče. Liči na našeg sina, kada je bio mali. Dobro je što ga imamo.

Intervju vodila:  Andrea Grunau