1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

"Moram da ubijam, jer to mi je misija"

I djeca u BiH sve češće slobodno vrijeme provode uz računare. Roditelji, zadovoljni što nisu na ulici i što mališane tobože imaju "pod kontrolom", često ne obraćaju pažnju na sadržaje instaliranih video igrica.

Faris Salibašić

Dok "ubijaju", kradu, otimaju izraz lica postaje drugačiji...

„Ubijam robote, udaram ih dok ne umru ili eksplodiraju. Uzimaš puške, bombe, tenkove, imaš helikoptere, ulaziš u vodu, kradeš auta. Pucaš, pucaš i...ne znam više.“ – prestaje da objašnjava igricu sedmogodišnji Faris Salihbašić dok se na ekranu munjevitom brzinom smjenjuju eksplozije. Izraz lica mijenja se i grči kako ubija, pali, krade, uzima taoce, puca dok se noge klate na stolici sa točkićima ne dodirujući pod.

„Moram ih ubijati, jer to mi je misija, sada ću ga baciti dole“, dodaje.

I, danas se dječiji svijet svodi na ovaj, virtualni, u kojem dobijaju iluziju velike moći, a riječi „ubiti, zapaliti, eksplodirati, uzeti prostor“ mijenjaju „mačku, loptu, travu, livadu“.

„Znam da naš sin puno vremena provodi pred kompjuterom“, govori Farisova mama Amela Salihbašić. „Trudimo se da to ne budu agresivne igrice, mada se i to potkrade kao što je bila GTA igrica. Starija kćerka nas je na to upozorila i mi smo to izbrisali. Međutim, ta igrica mu je ostala u sjećanju i sve te ružne stvari koje su u njenom sadržaju.“

Faris, kao i većina djece njegovog uzrasta, većinu vremena provodi sam kod kuće, jer smo i suprug i ja zaposleni, starija kćerka ide u popodnevnu smjenu. Tri-četiri sata boravi u školi i primoran je na neki način da bude kod kuće kako bi „ubio“ to vrijeme“ – osmjehuje se Amela svjesna da je i ona izgovorila neprimjerenu riječ za skraćivanje vremena.

Gewaltvideo Spiel Mortal Kombat für Jugendliche

Koliko je krvi dovoljno da igrica bude dobra?

Međutim, istraživanja ukazuju na to da igranje nasilnih video igrica nakon samo 20 minuta otupi emocionalnu uznemirenost na stvarnu brutalnost. Tako da roditelji nemaju nikakvo opravdanje da kretaorima svakakvih igara prepuste dobar dio odgoja vlastite djece.

„Ljepše je igrati kada ima krvi“

„Agresivnih igara ima puno, to su popularne pucačine“, promoviše Miralem Mujić (18) nove riječi. On već jedanaest godina igra sve vrste video igara. „Prešao sam sve igre i dobio status pravog gejmera. Na mene to nikada nije ostavilo traga ni efekta, znam da je sve to fikcija. Igram da se riješim stresa, nakon napornog dana u školi. Iznerviran, sjednem i igram i to me raleksira. Nikada nisam razmišljao da uzmem pušku i izađem na ulicu kako bi provodio nekakvu pravdu“, govori sa smiješkom ovaj student prava.

On savjetuje roditeljima da informacije potraže u časopisima gdje redovno objavljuju recenzije video igrica i daju preporuke za uzrast kojem se igrica preporučuje. Također, prije nego što uđemo u igru dobijamo informaciju šta ćemo sve sresti: krv, nasilje, oružje, psovke, drogu...

Sanja Pavlović, psiholog

Djeca se indentifikuju sa onim što vide u igrici

„Atraktivnije su igre sa nasiljem, puno su realnije, ljepše je igrati kad ima krvi nego neku bezazlenu igricu.“

Miralem kao i milioni njegovih vršnjaka smatra da „stvar uvijek ima pod kontrolom“ i da baš na njega to ne ostavlja nikakav trag. Ne razmišlja o tome da je igranje ovih igara direktno povezano sa povećanim agresivnim ponašanjem a da eventualni stres efektnije rješava na sportskom terenu, u društvu s prijateljima, sviranjem i pjevanjem, a ne „pucačinom“.

Imitacija u procesu odrastanja

Bijeg od stvarnosti u procesu odrastanja mogao bi predstavljati problem u konstituisanju ličnosti. „Jedan od prvih modela koji oblikuju dječije odrastanje je imitacija“, govori psihologinja Sanja Pavlović. „Djeca imitiraju sve što vide u svojoj okolini, odrasle, vršnjake, stariju djecu i ono što vide na televiziji ili dožive u video igri. Sljedeći način je identifikacija, kada dolazi do poistovjećivanja sa osobom do koje im je stalo, uz koju su vezani i tada se počinju ponašati kao ta osoba. To ne mora biti lik iz stvarnog života. Dakle, ono što je primljeno kao vanjski, postaje unutrašnji sadržaj djeteta. U kojoj mjeri, to je vrlo teško procjeniti. Djeca puno vremena provode za kompjuterima, dostupne si im igre različitih sadržaja i svakako da u procesu odrastanja treba voditi računa da to ne uzvrši snažan uticaj na njih.“

Šta će donijeti generacija koja se uz blagoslov roditelja identificira sa komandosima, krijumčarima, ubicama iz video igara – nije teško procijeniti. Vrijeme provedeno u igranju nasilnih video igara donosi mnogo više štete nego koristi, slažu se svi u ovom virtualnom lancu. Roditelji su protiv toga da na ekranima dječijih računara lipti krv i zvecka oružje, ali valjda im je jedino opravdnaje kako nemaju vremena da promovišu prave vrijednosti.

Autor: Mirsad Čamdžić

Odg. urednik: Svetozar Savić