Monika Hauser: "Silovanje je globalni problem!"

"Hrabrost, inovativni duh, neprihvatanje svijeta takvog kakav jeste i aktivno učešće u njegovoj promjeni, to su osobine koje neko mora imati da bi dobio Alternativnu Nobelovu nagradu". To kaže doktorica iz Kelna, ginekolog Monika Hauser, koja je još 2008. dobila ovo priznanje. Sve je počelo njenim angažmanom u Zenici krajem 1992. U međuvremenu organizacija koju je osnovala i koja pomaže traumatiziranim ženama "Medica Mondiale" ima 17 godina iskustva. Prisutna je u kriznim regionima svijeta: od BiH, Kosova, Albanije do Afganistana i Liberije. Moniku Hauser je u Bonu, na proslavi 30. rođendana Alternativne Nobelove nagrade susrela Jasmina Rose

DW:

Gospođo Hauser, Vi ste počeli mijenjati svijet devedesetih godina u ratnoj BiH. Kakvog kontakta danas imate sa BiH?

Hauser:

Početak je bio u Zenici, kada je u BiH vladalo ludilo. Moje srce je još uvijek u tom gradu. Pokušavam da barem jedanput godišnje odem tamo. Kolegice iz Medica Zenica spadaju među najiskusnije širom svijeta. Sramota je što imaju finansijske poteškoće i jedva preživljavaju. Meni je važno da svake godine ponovno udahnem sada već ponovo zagađeni zrak u Zenici i susretnem te žene. To su veoma potresni momenti.

Posljednji put kada sam bila u Zenici zaustavila me je mlada, lijepa žena, koja je sva zračila. Monika, zar me ne prepoznaješ, pitala me. Bila je to djevojka iz jednog grada u srednjoj Bosni. Došla nam je sa teškim povredama, silovana, traumatizirana i suicidna. Željela je da okonča život. Mjesecima su se kolegice iz Medica Zenice brinule o njoj, polako je vraćajući u život. Kaže mi, ponovo se vratila u svoj grad. Ne dopušta da bude protjerana. Svjesno je donijela odluku da se tamo vrati i osnovala je Grupu za pomoć ženama. Rekla mi je da joj je Medica tada jako pomogla, tako da ona sada želi pomogne drugim žrtvama, ženama koje nikada nisu dobile pomoć. Vidite, to je za mene nagrada za cijeli moj angažman"

Mnoge žrtve i danas su gurnute na marginu društva

DW:

To je jedna sudbina. Ali, šta je sa sudbinama drugih traumatiziranih žena, znate li kako su prošle druge Vaše štićenice?

Hauser:

"Basiunijeva komisija (Sherif Basiuni, bivsi istražitelj UN-a za ratne zločine) polazi od pretpostavke da je 20.000 žena u BiH bilo silovano. Mi dobro znamo da je istinska brojka silovanih žena puno, puno veća. Mnoge od tih žena nisu nikada doživjele bilo kakav vid pravde, niti dobile podršku. Mi to znamo!" Sjećam se da je najgora situacija bila u zimu i proljeće 1993, kada smo imali radijus kretanja od 30 km. Ipak smo preko hrvatskih linija fronta dospijevali nekako do Lašvanske doline i sa našim vozilima prebacivali žene u Zenicu, za koje smo znali šta im se desilo i za koje su nam susjedi rekli gdje su se skrivale. Gađali su nas snajperima, paravojska nam je govorila, 'Ako vas još jednom vidimo, loše vam se piše!' Pa ipak mi smo nalazile načine da dođemo do njih i da im pomognemo. I želim da napomenem da su moje kolegice iz Zenice radile sa ženama, neovisno kojoj etničkoj grupi one pripadale."

DW:

U momentima kada su svi, koji su mogli, bježali iz BiH, Vi ste iz Njemačke došli u BiH. Šta je bilo presudno da se odlučite na taj korak?

Hauser:

"Kao mlad ginekolog, susretala sam se sa silovanim ženama. Jasno mi je da u našim patrijarhalnim društvima, bila to BiH, Srbija, Hrvatska, Njemačka, SAD ili Kongo nasilje spada u realnost sa kojom se žene susreću. Prateći izvještaje o ratu u BiH, moj unutrašnji glas mi je govorio, moraš se umiješati, to je nešto što te se itekako tiče. Bila sam bijesna zbog svega što se tamo događalo, ali i zbog senzacionalističkog izvještavanja u medijima. Tako je ženama njihovo dostojanstvo na taj način još jednom oduzeto. Bila sam ljuta što nijedna organizacija za pomoć nije imala u planu da pomogne ovim ženama. Tako sam prvo otputovala u Zagreb, uspostavila prve kontakte. Tu sam prvi put čula za Zenicu, koja mi se učinila sigurnim mjestom za moj projekat. U decembru 1992. stigla sam tamo, pronašla bosanske kolegice i medicinski personal, koji je bio spreman da se upusti u projekat, prije svega medicinske sestre. One su znale za trudne žene, koje su željele da se ubiju a kojima je uspjelo da pobjegnu iz logora i dođu u centralnu Bosnu.

Tadašnji šef klinike u Zenici odbijao je da im radi prekid trudnoće. Medicinskim sestrama, nakon što su se neke od tih žena ubile, bilo je jasno da mora postojati mjesto gdje će dobiti profesionalnu pomoć. Bila su to zaista nevjerovatna vremena ali mi smo bili ispunjeni takvom unutrašnjom snagom što smo mogli da učinimo nešto za ove žene. Za moje bosanske kolegice bila je to prilika da se odupru apatiji, osjećaju bespomoćnosti. Unajmili smo bivši dječiji vrtić, preuredili ga, opremili prostor za ginekološke operacije, napravili ginekološku ambulantu i početkom aprila 1993. zajedničkim snagama počeli sa radom."

Medica je konsultovana u toku priprema za "Grbavicu"

DW: Da li ste gledali film Grbavica?

Hauser:

"Poznajem Jasmilu Žbanić. Medica Zenica obavila je stručno savjetovanje za film Grbavica. To je jedan od rijetkih filmova koji se vrlo senzibilno bavi ovom temom. Nema spektakularnih scena. Pobjeda filma, a u našem svijetu pobjede mnogo znače, predstavlja i pobjedu u političkom smislu. Tada je počela kampanja da žene, silovane u ratu, dobiju poseban pravni status. Parlamentu BiH možemo čestitati što je BiH bila prva zemlja, koja je dala ženama ovakav status. One imaju pravo na malu penziju, nešto novca za preživljavanje i medicinsku i psihijatrijsku pomoć.

Najvažnije je da ih društvo ne odbacuje. Znamo da je u svim zemljama nakon rata veliki problem bio stigmatiziranje žena. Umjesto na počinioce, upiralo se prstom u žrtve. Važno je da te žene nisu samo svjedoci na suđenjima u Hagu već i da društvo pokaže da ih prihvata. One nisu krive za to što im se desilo i zaslužuju poštovanje što su preživjele i što su skupile snagu da se brinu o svojoj djeci. Sama činjenica da su preživjele je velika stvar!"

Na sljedećoj stranici: Muškarci pokušavaju umanjiti dimenzije silovanja

Silovanje je globalni problem

DW: Kako gledate na one koji pokušavaju umanjiti dimenziju silovanja u BiH?

Hauser:

"Muškarci na cijelom svijetu pokušavaju da umanje dimenzije silovanja. Kada srpski političari to rade svjesna sam političke dimenzije, zbog koje to rade. Posebno Srbiju očekuje konfrontacija sa prošlošću i sopstvenom krivicom. To je van svake sumnje, ali mi na to moramo gledati kao na globalni problem. Hvala bogu, pa imamo dovoljno rezolucija UN-a, a upravo kroz dešavanja u BiH uspostavljeni su mnogi standardi, donesene rezolucije, konvencije i drugi dokumenti. Nijedan političar više silovanja ne dovodi u kontekst "kavalirskog delikta". Na hiljade žena u Kongu je silovano, s tim se susreću svaki dan, kako ih zaštititi? U medijima se to ne spominje. Međunarodna politika ih ne podržava, iako postoje rezolucije, kojih nije bilo u BiH 1993. Pitam se gdje je ozbiljna volja muške vladajuće garniture da nešto učini. Trenutno je ne vidim!"

DW:

Vaša Medica je angažovana u međuvremenu na Kosovu, Albaniji, Liberiji, Afganistanu...

Hauser

: "1999. posmatrali smo dešavanja na Kosovu i odlučili da tamo prenesemo iskustva iz Zenice. Otvorili smo Medicu Kosova, koja sada proslavlja 10. rođendan. Dajemo medicinsku i pravnu pomoć a počeli smo i ekonomski da pomažemo kosovske udovice. Dobile su od nas ili kravu ili traktor ili pčelinje košnice. Tako su mogle da se posvete poljoprivredi, što je pomalo pomoglo i u zarastanju duševnih rana. To im je dalo i perspektivu za život. Nisu ovisne od šura i rođaka koji im ionako nisu pomagali. Stoga je za mene velika radost kada vidim da su ove žene sa 300 do 400 eura mjesečno u stanju da se prehrane i školuju djecu.

Pokrenuli smo projekat i u Albaniji. Tamo smo vidjeli da je puno žena bilo silovano u logorima Envera Hodže. Generacije žena bile su podvrgnute takvoj vrsti nasilja. Od 2002. naše težište je u Afganistanu. Imamo preko 40 afganistanskih saradnica sa projektima u Kabulu, Mazar-i-Šarifu i Heratu. U Afganistanu dajemo ženama pravnu pomoć, pomažemo im u procesima za tzv. moralni zločin. Imamo i veliki projekat za edukaciju medicinskog personala i za psihijatrijsku njegu. U Liberiji smo krenuli sa prvim afričkim projektom u koperaciji sa njemačkom Organizacijom za pomoć gladnima u svijetu. U Liberiji je tokom rata silovano 80% žena."

I muškarci mogu biti žrtve

DW:

Može li se ikako efikasnije pomoći žrtvama silovanja i nasilja?

Hauser:

"Silovanja se stalno nastavljaju, čak i nakon rata. To je i bosanski problem, gdje nakon rata ima puno nasilja u porodici. Alkohol i nezaposlenost tu igraju veliku ulogu. Muškarci koji su se vratili sa fronta ne znaju kako da se vrate u normalan život. Stoga apeliram na organizacije da i muškarce podvrgnu psihološkom tretmanu. Osim toga, mi znamo šta je rađeno muškarcima u Omarskoj i drugim logorima. Važno je da i oni dobiju psihološku potporu. I oni moraju preraditi svoje traume. Za mene je to jedan od posljednjih tabua patrijarhalnog društva, koje tvrdi da muškarci ne mogu biti silovani. To nije tačno. To je odavno dokazano, ne samo od vremena Omarske već i od kako postoji Abu Graib", zaključuje Monika Hauser.

Monika Hauser nema puno vremena za sebe. Za 14-godišnjeg sina brine se suprug u Kelnu. Savjesno vodi kućni menadžment i odgaja dijete. Zato Monika Hauser može da nastavi sa svojim opasnim misijama kao što je ona u Afganistanu. Tu mora da pazi na sebe. Jer, kako kaže, "ako se dobro brineš o sebi , dobro se možeš brinuti i o drugima!"　

Autor: Jasmina Rose　

Odg. urednik: A. Slanjankić