Moja Europa: o čemu se radi

Kada sam u oktobru 1994. došla u Berlin, upravo sam bila diplomirala na univerzitetu u Tirani, sanjajući o tome da budem intelektualka na njemačkom govornom području, slutila sam, doduše, da ću radi toga morati umnogome da se transforišem, ali nisam mogla ni da sanjam koliki će to biti kulturni šok.

Prvo: hladnoća. Na Sredozemlju je još bilo kasno ljeto, u Berlinu - mraz. Bio je to poslovični skok u hladnu vodu ili, bolje rečeno, u hladan vazduh u Berlinu. To je istočni vjetar, rekoše mi odmah, onaj kojim se ne šire mirisi ni boje i koji ograničava smisao za modu. Jer, njemu možete prkositi samo u debelim jaknama, šalovima, kapama i džemperima - i kaljevim pećima i podrumima punim uglja, u zgradama čije fasade su još pune rupa od metaka iz posljednjeg rata.

Ali, u Berlinu je bilo nečega zbog čega sam bila spremna da prihvatim hladnoću sa svim njenim manifestacijama. Prvi put u životu mogla sam slobodno da se krećem po gradu i kad se smrači. Na ulici se za mnom niko nije okretao, niko me nije spopadao. Nije bilo dobacivanja, onih svlačećih pogleda, nikakvih prijetnji i pipanja od strane nepoznatih muškaraca. Usred noći u podzemnoj željeznici, ili na biciklu kroz park Tirgarten - osećala sam se sigurno. Muškarci na vlasti - službenici, policajci, profesori - nisu mi ulivali strah. I niko nije širio prijeteće glasine o mojoj "časti" i "moralu". Više nisam bila samo lutajući objekat muške požude! Čudno. Upravo suprotno od onoga što mi je osamdesetih i devedesetih godina bilo poznato u izolovanoj, komunističkoj i post-komunističkoj Albaniji. Mlade žene poput mene, imale su mira samo u svoja četiri zida i u uskom krugu prijatelja.

Život pod zaštitnim oklopom

Djevojčice su odmalena naučile da raspložu potrebnim "instrumentima" kako bi opstale u tom krajnje neprijateljskom okruženju: neupadljiva odjeća, sumoran izraz lica, agresivan odbojan pogled, vječito laviranje i izbjegavanje, emocionalna manipulacija, licemjerje, nikada nemoj da kažeš šta misliš, nikada ne otkrivaj intimno, uvijek odlučno negiraj bilo kakvu optužbu. To je bio jedini način kakvog-takvog opstanka u nemilosrdnoj, fizički i psihički apsolutnoj dominaciji Muškog, inače poznatog kao patrijarhat. Bio je to neprestani, iscrpljujući rat između muškaraca i žena. U takvim okolnostima može se ostvariti samo djelić kreativnog potencijala. Bilo je opasno, depresivno, bilo je vrlo ružno i vrlo dosadno.

Bile su potrebne godine dok nisam mogla da vjerujem slobodi u Njemačkoj, dok nisam polako počela da odbacujem svoje sofisticirane instrumente i bila u stanju da razvijem opušten, iskren, normalan odnos prema muškarcima. Dok nisam shvatila da u ovoj zemlji mlada žena, da bi napredovala, ne mora da ima "tjelohranitelje": poznatog oca, uticajnog muža, posesivnog zaštitničkog ujaka, snažnu braću ili nekog takvog - već da su joj potrebne samo njene kritičke sposobnosti, emocionalna inteligencija i moralna hrabrost. Jer, borba se ovdje vodi jezikom i znanjem, a ne pesnicama.

Najbolji od svih svjetova

Za nas žene, ovaj ovdje je najbolji od svih svjetova. A društvo u kojem se žene osjećaju prijatno i u kojem mogu slobodno da se kreću, dobro je za sve. Razlog zbog kojeg je Zapad magnet za toliko mnogo, posebno mladih ljudi iz patrijarhalnih društava, uvijek je isti: sloboda žena i uvažavanje Ženskog.

Životna smjelost žena uljepšava svijet, čini ga uzbudljivim, blistavim, veselim mjestom - genijalnost, marljivost, hrabrost, mjera i taktičnost, lakoća i utjeha, mudrost, odanost i savjesnost svih sestara, majki, prijateljica. Afrodite, Atine, Amazonke, Marije i Magdalene: Sve one ovdje mogu da budu ono što jesu, mogu da se ostvare, da daju sve od sebe, mogu da žive smislene, ispunjene živote.

U posljednje vrijeme, dok slušam o sve češćim napadima na mlade žene, srce mi krvari. Jer, ja vrlo dobro znam kakva opasnost prijeti kada se žene nađu pod pritiskom i kada su primorane da se zaštite oklopom. Takav život više nije vrijedan življenja. Ne samo za žene, nego za sve članove društva.

Kako da štitimo slobodu žena? To će biti veoma važno pitanje u narednim godinama, za politiku i društvo u cjelini. Društvo koje nije u stanju ili ne želi da svoju meku silu brani - ako je to neophodno - i tvrdom silom, osuđeno je na kulturnu propast. Naše bake su bile na barikadama. Ja sam svakog trenutka spremna da učinim to isto. Radi se o jednoj od glavnih civilizacijskih tekovina Zapada.

Albanska književnica Anila Vilms od 1994. živi u Berlinu. 2012. je izašao njen prvi roman na njemačkom jeziku: "Albansko ulje ili ubistvo na ulicama Sjevera".