"Moj muž Nijemac: Izliv ljubavi egzotičnom muškarcu"

"Kada sam u Njemačkoj  izgubila posao, Bosanci su mi rekli, šta te briga, imaš muža Nijemca. Ova rečenica nagnala me na duboko razmišljanje. Rezultat toga je knjiga "Moj muž Nijemac: Izliv ljubavi jednom egzotičnom muškarcu...", kaže Slavica Vlahović, Sarajka iz Kelna. Odrasla uz jugoslovenske filmove u kojima su partizani stalno pobjeđivali "Švabe", nije mogla ni sanjati da će bračni krevet dijeliti sa "neprijateljem". Brak sa njenim njemačkim mužem pun je minskih polja i ljubavnih gelera, poručuje Slavica odmah na početku knjige, u svojoj uvodnoj priči. 

Ali, uprkos eksplozijama, nema poginulih, samo ljubomornih i duboko zamišljenih. Čitaocu otkriva da ljubomora krasi i njemačke muškarce, mada oni to uspješno skrivaju. Daje i praktične savjete kako se s takvim pojavama najlakše izboriti. Kada je suprug u razgovoru sa nekom šarmantnom damom ili bivšom djevojkom, poručuje Slavica u priči o ljubomori, ne treba praviti nikakve scene. Dovoljno je usmjeriti pažnju na drugog muškarca i njemački suprug će se za nekoliko minuta stvoriti pored vas, pitomiji i raznježeniji nego ikada. Da li bi i s Bosancem upalila ta strategija?

A kako je sve počelo?

Najprije joj se dopao njegov glas - glas radijskog novinara. Njegova dva filma bila su nominovana za nagradu fondacije Adolf Grimme, od koje je Slavica dobila stipendiju. Slavica je, kao profesor folozofije i kniževnosti, bila jedna od 20 žena - strankinja, izabranih da budu obučene za rad u njemačkim medijima, u kojem je procenat stranaca-novinara sredinom 90-ih godina bio zanemarljivo mali. U to vrijeme rat u BiH prestaje i  njemački ministri unutrašnjih poslova donose odluku da vrate 350.000 izbjeglica u njihovu domovinu. Slavica je u tom momentu dogurala do praktičnog dijela studija - novinarske prakse uz rad i tu je stala jer nije imala radnu vizu. Da bi prevazišla tu birokratsku začkoljicu i promijenila vizu "Duldung", riskira i vraća se u Sarajevo, ne znajući hoće li joj ikada uspjeti da ponovo dođe u Njemačku. U Sarajevo stiže i njen budući muž, kako bi radio dokumantarac o izbjeglicama - povratnicima. I tu im se ukrštaju putevi.

"Michael je želio prikazati bh. izbjeglice onakvima kakve ih je u Njemačkoj sam doživio: kao obrazovane Evropljane i simpatičnu srednju klasu. Sjetio se napredne njemačke ljevice, ljudi poput Willyja Brandta i Brechta, koji su u vrijeme nacističke Njemačke  također tražili zaštitu u drugim zemljama: Brandt u Švedskoj, Brecht u Americi. Sinulo mu je u glavi da su i oni bili izbjeglice...Ali onda su izbjegličke familije - protagonisti njegovog dokumentarca - počele da iskaču iz njegovog scenarija...Imao je u Gießenu jednog pilota Bošnjaka, čija je žena bila Srpkinja sa dvoje male djece, potom jednog advokata sa sinom u Hamburgu i jednu djevojku koja je bila blizak rod Fikretu Abdiću. Oni su međutim stalno odgađali  taj povratak i neki od njih su uspjeli pobjeći u treće zemlje. I tako sam ja preko jedne prijateljice saznala za njega i sama postala jedna od protagonistkinja njegovog dokumentarca. Pored toga, pomogla sam mu i u snimanju filma i na taj način odradila svoju novinarsku praksu. Film smo nazvali: "Biće ponovo rata" , što je bio citat isprepadanog dječaka-povratnika, koji je, kad god bi čuo zvuk helikoptera pitao svog tatu hoće li ponovo biti rat. Kada smo film privodili kraju, rodila se ljubav", priča Slavica.

Gleda na tebe kao na čovjeka

"Njemački muškarac ne gleda na tebe odmah kao na ženu. Najprije te vidi kao čovjeka i to ravnopravnog čovjeka. Onoga momenta kada razjasni s tobom da ćeš biti njegova žena, onda počinju komplimenti... Kod Bosanca je to obrnuto... ", analizira Slavica i zadovoljno dodaje: "Pored toga što je tolerantan, ne zviždi i ne okreće se za drugim ženama."

"Najbolje prijateljice su mu, otkriva nam Slavica još jednu specifičnost, sve bivše ljubavi. Sa njima je dizao revolucije, oštro se obračunavajući sa njemačkom prošlošću. Takve veze su stoga - neraskidive, ubijeđena je Slavica pokazujući iskreno razumijevanje. Tom logikom ona je svog bivšeg momka iz Algoja kandidirala za vjenčanog kuma. Ali pošto nije stigao na vrijeme, kao kuma je "uskočila" bivša djevojka njenog muža.

A odnos prema ženinoj domovini? "Moj muž Nijemac je sa 17 godina prvi put jeo ćevapčiće i probao šljivovicu - ali ne u Bosni već u Poreču. Voli da kuha i pritom ide u gurmanske finese. Inspirisan je francuskom i španskom kuhinjom, a nije mu strana ni "jugoslovenska". Sedamdesetih godina je naime sa mamom, tatom i bratom nedjelje provodio po jugoslovenskim restoranima, koje je obožavao". To se i danas vidi. Ne ljuti se, kao bivši momak, kada ga stalno nutkaju da jede pite. Niti im govori da nije gladan."

I nije mogao da se načudi kada su mu, nakon što je, želeći da sazna što više o ženinoj domovini Bosni, pročitao knjigu jugoslovenskog Nobelovca - Andrića "Na Drini ćuprija", u Sarajevu rekli: "Šta to čitaš. Ne valja ti ta knjiga!"

Romantična crta

Iako se tvrdi da Nijemci nisu romantični, Slavica nas u to razuvjerava. "Moja mama je tokom rata iz izbjeglištva familiji u Bosni i Hercegovini slala slike mog bivšeg momka iz Algoja ali im je kasnije prećutala da to nije muškarac za kojeg se udajem. Kada su ga rodice i tetke vidjele, povikale su da je veći i stariji nego na slikama. Objasnila sam im da je u pitanju drugi muškarac. Mama je dobila izliv bijesa, rekavši da je sramotim, što bi tatu konačno moglo da otjera i u grob. Michael je ćutke posmatrao tu scenu. Ali on je i za njih imao razumijevanja. Nakon nekoliko dana okupio je mamu i tatu, kleknuo ispred mene i lomeći jezik izgovorio: Da li smijem zamoliti za ruku vaše kćeri? Tata je odmah dao blagoslov, a mama je skočila sa kreveta i viknula na njega: "Anto, to tako ne može. Moramo ga najprije ispitati ko je i šta je...."

"Uglavnom, svi ga vole", konstatuje Slavica.  Posebno deda, kojem je stalno demonstrirao znanje jezika: 'Ja se zovem Michael. Ja sam novinar. Ja volim Slavica...'

"Stalno me je molio da ga učim naš jezik. A kad je vidio da od toga nema ništa, nabavio je knjigu i počeo da uči. U jednoj od prvih lekcija govorilo se o pokvarenom gramofonu - što na njemačkom znači kaputt. Ali kaputt znači i smoren, iscrpljen. I tako je jednoga dana došao i rekao: 'Slavica, ja sam pokvaren!'

Njemački perfekcionizam

Koja njemačka osobina Slavicu kod njenog njemačkog muža najviše ljuti: "Kod Michaela mora sve da bude kako je zamislio. On nema bosansku fleksibilnost niti mogućnost improvizacije. Tehnički mora biti sve perfektno, mora se biti tačan - kada sam ujutro radila, on je uvijek znao da se unervozi jer zna da volim da odspavam, a ja znam da ga to čini nervoznim pa namjerno malo duže odspavam...To je  lijepa osobina ali ne mislim da je perfektnost važnija od nas samih... Mislim da u neperfekcionizmu ima više šarma. Ali, niti se on može navići na moju lakoću i opuštenost niti ja na njegov perfekcionizam."

Ali perfekcionizam ima i svoju drugu stranu: eksplozije bijesa, kojima je Slavica posvetila posebnu priču. "Dugo sam patila zbog njegovih eksplozija, svaki put govoreći samoj sebi da ću ga ostaviti... sve dok, uz pomoć njegove bivše, nisam shvatila su mu one potrebne. Jednom mi je rekla: Moraš se stalno pitati da li više voliš da ti eksplodira ili da ti oboli? Pošto Nijemac perfekcionizam stavlja iznad sebe, onda nema drugog načina da ostane normalan, osim da povremeno eksplodira...

Njemački sindrom

Slavičin muž Nijemac bori se za jednakost, emancipaciju i strance. Bira "Zelene", čita "TAZ" (Tageszeitung) i brani manjine od napada svog komšije - mačo Italijana sa Sardinije - koji nema razumijevanja ni za Merkeličine izbjeglice, ni za emancipaciju žena, ni za homoseksualce. Stalno je na barikadama ubijeđujući Nijemce, kojima je - nakon napada u Berlinu - dosta izbjeglica, da griješe i da ne smiju sve stavljati u isti koš.

Pri tom je, naglašava, najveća uvreda za Nijemca kada jedan drugom kaže: "Ti si tipičan Nijemac". To odmah znači alarm za uzbunu. Ili sam previše tačan ili sam previše uredan ili sam previše ozbiljan, ili sam previše perfektan... "Ja sam to nazvala njemački sindrom i mislim da bi ga Nijemci mogli patentirati. Ja tu njemačku samokritiku nisam mogla da shvatim dok nisam primjetila da naši Balkanci nisu puno naučili iz svih ovih ratova i da stalno za sve optužuju drugu stranu, vjerujući pri tom da će im neko u to povjerovati."

"Ali onog momenta kada postaješ samokritičan, drugi se stavljaju na tvoju stranu i počinju da te brane...Tako je moj muž, razgovarajući sa Albancima na Kosovu, odjednom počeo braniti Srbe, a kasnije  je u razgovoru sa Srbima počeo braniti Albance. Spasio nas je samo njegov njemački pasoš", šaljivo dodaje Slavica i zaokružuje priču svojom spoznajom.

"Dok su Nijemci vježbali kritiku i samokritiku, mi smo gledali partizanske filmove, ne shvatajući kako nacionalizam i fašizam nastaje u glavama ljudi i dovodi do rata. I onda mi, kao izbjeglice i stranci, završavamo u Njemačkoj -  zemlji koju smo već jednom pobijedili u antifašističkoj borbi. A sada učimo od Nijemaca kako da budemo kritični i tolerantni."