Mogu li UN i Zapad poduzeti nešto u Burmi?

Reakcija vojne hunte u Burmi nikog nije iznenadila. Poznavaocima situacije bilo je jasno da će uslijediti žestok kontraudarac, jer generali, po svaku cijenu, kao i u protekle četiri i po decenije, žele ostati na vlasti. Atmosfera promjena je nestala. Očevici svjedoče o brutalnom obračunu vojske i policije sa demonstrantima, koja ne preza ni od upotrebe vatrenog oružja. Na Zapadu su se nadali da vojna hunta neće otvoriti vatru na demonstrante. Ova nada se pokazala kao nerealna. Iako, za razliku od studentskih demonstracija 1988-e, svjetska javnost sa velikom pažnjom prati razvoj situacije, vojnoj hunti u Burmi to je potpuno svejedno. Ona se ionako nikada nije brinula o svom uglkedu u svijetu. Sve dok moćni susjedi poput Kine i Indije s režimom saradjuju i trguju, vojnoj hunti je svejedno za sankcije iz Washingtona i Brisela. One su toliko radikalne da ionako više nema prostora za veći pritisak. A rezolucije UN-a propašće zbog ulaganja veta Rusije i Kine, što je bio slučaj i u januaru ove godine.

Indija i Kina, zemlje koje jedine mogu uticati na vojnu huntu u Burmi, drže se po strani. Još početkom sedmice, kada su počeli protesti, Indija je sa Burmom potpisala ugovor u milionskim iznosima, pozivajući se takodjer na načelo nemiješanja u unutrašnje odnose ove zemlje. Sve u svemu, stanje je. Kako se čini, bezizlazno. Budistički svećenici i civili samo se golim životima mogu suprotstaviti vojsci i policiji. Zapad je sankcijama potrošio municiju, zemlje Azijskog foruma su ionako tigar bez zuba a Kinu i Indiju zanima samo sopstveni interes. Jedina mogućnost ostaje da medjunarodna zajednica Kinu i Indiju privoli da ne saradjuju sa vojnom huntom u Burmi.

Tobias Grote Beverborg