1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Modriča, miran grad i dobri ljudi

„Brzim preko Bosne“, danas se zaustavljamo u Modriči, gradu koji se počeo razvijati još u 13. stoljeću. Opština Modriča zauzima površinu od 297 kvadratnih kilometara i zauzima veoma povoljan geoprometni položaj.

Brzim preko Bosne ulazi u stanicu Modriča

"Brzim preko Bosne" ulazi u stanicu Modriča

Brzi voz upravo je prošao pored željezničke stanice u Ilijašu, uskoro će stati u Podlugovima, zatim u Visokom, pa u Kaknju, gdje će izići rudar Mirhet Ćosić. Čitamo dnevne novine, gospođa Borka iz Sarajeva, koja putuje u Osijek, i ja i komentarišemo događaje iz naslova. „Cijele novine su kao jedna velika 'Crna hronika'. Ničemu da se obraduješ, ništa da te razveseli,“ kaže Borka. „Ja se samo bojim socijalnih nemira,“ kaže Mirhet. „Zašto? Vi ste dolje u jami, niti šta vidite, niti čujete, ako do toga dođe,“ kažem, a zapravo ne mislim tako. Mirhet je zamišljen i lomi prste, a onda progovara. “Ustvari, možda bi trebalo dići revoluciju. Samo narod može skinuti ovu političku mafiju koja vodi državu. Sve propada, urušava se, a oni sebi povećavaju plate. Gdje to ima? Možda još u Africi i Južnoj Americi,“ kaže Mirhet. „Nemojte tako, opet bi bilo mrtvih, dosta je!“ kažem.

Centar Modriče

Centar Modriče

„Gospođo, da se svi udružimo, sva tri naroda, koja bi to sila bila. To bi bilo začas riješeno. Ne bi tu bilo nikakve borbe, da li bi oni petama vjetra. Koji mrtvi?“ neda se Mirhet u svojim 'revolucionarnim' procjenama. Borka i ja ponovo uranjamo u mračne novinske slike, dok se naš saputnik sprema da izađe. „Sjetićete se vi mene ovog proljeća, kad narod zaposjedne ulice i institucije države,“ kaže na polasku rudar Ćosić.

Pisak lokomotive najavljuje Kakanj

Čim voz krene od Doboja prema Modriči, dočekuju nas posavska, blago zatalasana brda i nepregledne oranice, tragovi rata na oštećenim kućama i nove, lijepe katnice sa šmekom srednjoevropske gradnje, donesene možda, iz Austrije, Švajcarske ili sa sjevera, iz Holandije. Njive su pripremljene za proljetnu sjetvu, čini se kao da je svako parče zemlje dotakla ljudska ruka i to ohrabruje. Biće hrane, ako već para nema.

Hauptbahnhof in Modrica

U Modriči, kod željezničke stanice, u restoranu „Kod Šimuna“ je živo. Gazda ima jela tzv. domaće kuhinje, sve se puši od čorbica, koljenica i dobrog roštilja. „Bio sam u Švajcarskoj deset godina i tamo sam zaradio kad se moglo zaraditi, a onda sam se vratio. Nema Bosne nigdje. Ne bih je dao nizašta na svijetu. Bio sam ja i u Srbiji, ali Bosna je jedinstvena i kao zemlja i svi njeni ljudi. Može se i ovdje zaraditi, ko hoće da radi,“ kaže gazda Šimun i dodaje da je on Srbin, ali mu svi dolaze.

„Mi obični ljudi odlično se slažemo i podnosimo, samo političari svoje rade...kroje nam kapu kako se dogovore. Eto, remont Rafinerije u Modriči je završen, za desetak dana bi trebalo da krene proizvodnja u punom kapacitetu, pa ćemo vidjeti šta će biti. Nekada je cijeli grad živio od nje,“ kaže Šimun.

Rafinerija Modriča

Rafinerija Modriča

I Bojan Vidić, zamjenik predsjednika opštine Modriča, uzda se u početak rada tek remontovanih pogona privatizovane Rafinerije Modriča, koju je prije dvije godine kupio ruski „Zaberežnjeft“. Kupac se obavezao da neće smanjiti broj zaposlenih. „I ne samo to, krajem prošle godine primljeno je još 30-tak radnika i raspisan je konkurs za još 20. Sad je zaposleno oko 550 Modričana u Rafineriji,“ kaže Vidić i dodaje da se očekuje povećanje obima proizvodnje motornih ulja koja će vjerovatno naći adekvatno tržište, čime će Rafinerija i dalje biti nosilac privrednog razvoja grada.

„Miletova“ prazna obećanja

Naravno da će naći tržište. Ko, još u bivšoj državi, nije u svog limenog ljubimca sipao modričko ulje „Optima“? Dobro, to su želje, ali da vidimo kako je u stvarnom životu. Nikola Mitrović kaže da se živi loše. Srela sam ga na ulici, nosi kreč koji prodaje na pijaci, jer od penzije (159 KM), ne može da živi. „Kad je Mile (premijer RS-a Milorad Dodik), prodavao Rafineriju Rusima, rekao je da će svaki građanin, svaki čovjek u Republici Srpskoj osjetiti da je to dobro prodato i da će svima biti bolje. I kad je Telekom prodavao isto je rekao, da nam svima bude bolje. Mi obični ljudi od te privatizacije nismo ništa osjetili, možda oni gore jesu. Ko je bliže vatri, on se i ogrije, ovi drugi zebu. E, mi smo vam skroz ozebli. Samo lažu narod i zamajavaju ga,“ kaže Nikola. „Ko laže?“ pitam. „Oni što smo ih izabrali!“ „Pa, što ste ih izabrali?“ „Nisam znao da su sposobni toliko da lažu,“ kaže ogorčeno.

Obnova katoličke crkve je u toku

Obnova katoličke crkve je u toku

Na ulici susrećem i Aleksandra, mladića koji kaže da ima previše svojih problema da bi uopšte razmišljao o gradskim, ili nedajbože, o državnim. Neka svako samo radi svoj posao. Aleksandar nije sasvim zadovoljan kulturnim sadržajima u gradu, jer nedostaje bioskop. „Kino bi nam trebalo pod hitno. A ostalih kulturnih sadržaja ima onoliko koliko ima para za Srpski kulturni centar koji prilično dobro radi,“ kaže Aleksandar.

„Kako to da grad sa tridesetak hiljada stanovnika nema bioskop?“ pitam Marka Raulića, animatora kulture u Srpskom kulturnom centru. „Radimo na osposobljavanju kino-projektora i nadam se da ćemo uskoro imati filmske projekcije u našoj sali u kojoj se održavaju i pozorišne predstave, koje nam povremeno donesu neka pozorišta iz Srbije ili iz Banja Luke. Imamo i biblioteku sa 32.000 knjiga, Radio-Modriču koja emituje četiri sata gradskog programa i godišnje četiri velike kulturne manifestacije koje sami organizujemo,“ kaže ovaj bivši profesor matematike i fizike, ali i bivši političar.

Markov recept za sretan život

Pitam ga kako on živi, jer, zna se, u kulturi nikada nije bilo puno para, a pogotovo sada ih nema. Marko Raulić nam svima nudi recept za sretan život. „Ja sam skroman čovjek i nemam velikih želja. Ako čovjek sebi postavi previsoke ciljeve i prevelike želje, onda on ima i patnje. Naprimjer, dignete kredit i kupite skupi automobil. Onda, morate stalno provirivati kroz prozor i gledati da vam ga ko ne ukrade. Eto patnje! Ako vam ga ipak, ukradu, eto bola. Mislim da naši ljudi imaju za hranu i ono osnovno. Nestao je srednji sloj, došlo je do raslojavanja, tako da imate ogromnu većinu koja je siromašna i mali broj onih bogatih. Ja živim na selu i proizvodim zdravu hranu za sebe i svoju porodicu. Nisam nesretan čovjek, optimista sam, nemam velikih želja i funkcionišem. To mi je dovoljno. Ova kriza je donijela toliko stresa na psihološkoj ravni, da nije sretan ni onaj što ima, ni onaj što nema. Nove tehnologije, koliko god da su korisne, donijele su i otuđenje među ljudima,“ kaže Marko Raulić.

Sve „čari“ Ramizine bamije

I priča Ramize Džambić je zanimljiva. Ona se iz Gašinaca u Hrvatskoj, gdje je bila izbjeglica, vratila u Modriču u najgore vrijeme, još u ratu, 1994. godine. „Živim onako, od poljoprivrede. Uzgajam bamiju na jednom dulumu zemlje. Sjednem na bicikl i klaj-klaj, na pijacu sa bamijom ispred sebe i iza sebe,“ kaže 64-godišnja Ramiza.

Ramiza živi od prodaje bamije

Ramiza živi od prodaje bamije

„Znate li vi koliko naša Ramiza još ima snage?“ pita imam Čaršijske džamije Hasib Kovač. „Ona bi mogla još na biciklu do Broda (Bosanskog Broda), stići sa bamijom. Sa mladićima bi se mogla takmičiti, ko će prije.“ „Jeste, efendija, ali šta će biti ako sutra više ne budem mogla?“ pita Ramiza. Ima bolesnog muža i troje djece koja pomažu koliko mogu. „Sa Srbima živimo normalno, niko nas ne dira, a prije je bilo svašta. Pozdravljamo se, ali ne idemo jedni kod drugih kao prije. Čestitamo jedni drugima praznike na ulici,“ kaže Ramiza.

Mašina pametnija od bageriste

Efendija Kovač podsjeća da se u Modriču vratilo oko 70 posto Bošnjaka, uglavnom starijih ljudi, koji žive od penzija i poljoprivrede. To znači da ih sada ima oko 6.000. Svih sedam džamija je u ratu srušeno, i sve su obnovljene, kao i većina povratničkih kuća. Donatori su bili dobri i darežljivi. Izlazim sa efendijom u harem Čaršijske džamije, jer namjerava da mi ispriča zanimljivu priču o kaburu (grobu), koji tu stoji. Primjećujem petokraku zvijezdu na svim ornamentima spomenika. Nigdje i nikada nisam to vidjela u Bosni i Hercegovini. Jedinstvo islamskih simbola i petokrake zvijezde u 19. vijeku.

Efendija Kovač kaže da se vratila većina.

Efendija Kovač kaže da se vratila većina.

„Vidite ove nišane i kabur?“ kaže efendija. „Ovdje je sahranjen Osman Gradaščević 1816. godine, obnovitelj Čaršijske džamije. Ne znamo šta znači ova zvijezda petokraka, to niko nije odgonetnuo. Ali, kad su htjeli da sruše ovaj kabur u ratu, krajem 1992. godine, vozač bagera je tri puta palio motor i kretao na nišane, ali motor bi se uvijek ugasio. Mašina nije htjela da radi. Tako je ovaj kabur ostao čitav. Pitali su nas Srbi poslije, ko ovdje leži. Ja sam rekao, dobar čovjek. 'Jeste dobar' rekli su. 'Čim mašine nisu htjele da rade'.“ Ispade da je mašina bila pametnija od bageriste.

Sa ovom pričom sa sretnim krajem, napuštam Modriču. Prolazim pored katoličke crkve Rođenja Blažene Djevice Marije. Obnavlja se, zvonik je već završen. Velečasni Ivo Kopić kaže da se od prijeratnih 3.600 katolika, vratilo samo 250, uglavnom starijih ljudi. Mladih i djece nema. „Suživota ima, ali i neke bojazni, iako nema incidenata. Posao i egzistencija, glavni su problemi,“ kaže župnik i dodaje: „Mogao sam i ja biti svećenik negdje u Hrvatskoj ili na zapadu, ali rekao sam, ovo je moja domovina i meni je mjesto ovdje sa ovim dobrim ljudima.“