1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Evropa

Može li ulica da pomjeri Đukanovića?

Oko tri hiljade ljudi demonstriralo je u nedjelju uveče protiv vlade Mila Đukanovića u centru Podgorice. Poslije još jednog protesta ostaje pitanje: da li je pritisak ulice dovoljan da pomjeri vlast makar za pedalj?

„Milo, lopove“, skandirala je masa na Trgu republike u Podgorici. Onda se jedan od govornika – inače urednik srpskog nacionalističkog portala – dosjetio da je „lopov“ preslaba kvalifikacija za nekog poput Mila Đukanovića. Tako je masa odmah počela da uzvikuje: „Milo, ubico“, a nešto tiše se čulo i „Milo, ustašo“. „Vi ste noćna mora diktatorskog režima“, rekao je okupljenima poslanik Nove srpske demokratije Slaven Radunović, prvi među govornicima na podgoričkom Trgu Republike. Usljediće razna vatrena, a u svom ponavljanju ipak monotona obraćanja, sve do Nebojše Medojevića i Andrije Mandića koji su kao lideri Pokreta za promjene i Nove srpske demokratije, ujedno i dvojica čelnih ljudi Demokratskog fronta (DF).

NATO je ovdje tabu

Starica Mirela Dobljanić kaže da je više od pola vijeka invalid rada, da s penzijom od 250 evra volšebno spaja kraj s krajem. „Hoćemo da se oslobodimo pakla i ropstva. S ulice su došli, s ulice neka i odu.“ Predugo, predugo, to ponavljaju ljudi u Podgorici kada se priča o vladavini Mila Đukanovića. Ono da je „došao s ulice“ moglo bi da se odnosi na takozvanu Antibirokratsku revoluciju kojom je Milošević do 1989. u Vojvodini, na Kosovu i u Crnoj Gori na položaje u Komunističkoj partiji postavio sebi bliske ljude, a među njima je bio i Đukanović. Tada je imao 26 godina, danas ima 53, a platu je uvijek dobijao iz državne kase. Prebacuju mu odgovornost za sve u državi – kriminal, korupciju, nepotizam, partijsko zapošljavanje, ekonomsku bijedu... Što bi rekla penzionerka Dobljanić, „nezadovoljna sam takoreći svime“.

Nekoliko crnogorskih i srpskih zastava vijori se na Trgu. Neko je bacio topovski udar deset metara od mog lijevog uha koje satima potom zuji. S vremena na vrijeme grupa mladića odlaže limenke piva da bi skandirala „Mi smo Barani, srpski četnici“. Nekoliko je kokardi, jedan bradati čiča je ušuškan u zastavu radikala sa sve likom Vojislava Šešelja. No takve živopisne pojave su u ubjedljivoj manjini, iako prosrpska partija jeste najozbiljnija politička snaga u okviru Demokratskog fronta.

Baš niko ko se obraćao s bine nije ni pomenuo pitanje ulaska Crne Gore u NATO i za to mora biti nekoliko razloga. Najprije, Pokret za promjene je naklonjen takozvanim atlantskim integracijama. Drugo, cilj Demokratskog fronta je da ne otjera građane koji jesu za NATO, ali nisu za Đukanovića. Neki kažu da su protesti način da DF povrati nešto od podrške koja je izgubljena nakon više ustinjavanja partija i posebno odlaska Miodraga Lekića koji je tri godine bio nada za nekakvu ujedinjenu opoziciju. Posljednje ankete – koje uvijek treba uzimati s rezervom – kažu da je DF na oko osam odsto podrške što je strmoglavi pad u odnosu na izbornu 2012, ali i blagi rast u odnosu na period prije početka protesta.

Ostatak opozicije ne podržava izlazak na ulice. Aleksandar Janković, mladi nezaposleni otac dvoje djece, stoji u masi jer je ubijeđen da je baš ulica jedino rješenje: „Institucije sistema su totalno korumpirane. Oni drže sve poluge i do sada se pokazalo da ne mogu da se smijene na izborima. Tako je bilo u mnogim zemljama, u Rumuniji i na Bliskom istoku, ali su vlasti pale kada je narod izašao na ulice. Ako bog da, da bude tako i kod nas“, kaže on.

Kao mamurluk

Još oko centra Podgorice pokoji razbijeni izlog podsjeća na nasilje krajem oktobra. Tada je, kao reakcija na policijsko uklanjanje šatorskog kampa, na ulicama bilo desetak hiljada ljudi. Prema zvaničnoj verziji, najprije su maskirani huligani napali policiju, mada društvene mreže bruje o tome kako se zapravo radilo o provokatorima vladajuće Demokratske partije socijalista. Policijski odgovor bio je brutalan. Epilog su zahtjevi za ukidanje imuniteta trojici opozicionih poslanika od kojih će dvojica – Mandić i Radunović – najvjerovatnije biti optuženi za pozivanje na nasilno rušenje ustavnog poretka. Vodi se istraga i protiv svega dvojice pripadnika Specijalne antiterorističke jedinice koji su nemilosrdno premlatili Miju Martinovića, iako snimci pokazuju da ga je tuklo ili nijemo posmatralo čak 35 pripadnika te jedinice.

Montenegro Proteste

Ovako su izgledali protesti krajem oktobra

U nedjelju uvbeče je, međutim, sve proteklo mirno. Ljudski lanac oko „institucija koje je zaposjeo diktatorski režim“ – to je bila ideja organizatora protesta. Bilo je nešto poteškoća na početku, ali na kraju je ipak uspjelo. Ulicama oko administrativne četvrti gdje su zgrade Vlade, Skupštine i Predsjedništva, bili su raspoređeni ljudi, mnogi noseći svijeće, neki upalivši baklje. „Ima nas dovoljno da opkolimo Peking, a ne Podgoricu“, rekao je na kraju jedan opozicionar pred spomenikom Kralja Nikole I.

Ostaće poslije nove ture protesta opet pitanje da li je izlazak 3.000 ljudi na ulice dovoljan da Milo Đukanović uopšte jednom trepne, a kamoli da pristane na prelaznu vladu i ispusti iz ruku sve instrumente kojima jača svoje ionako dobre izborne šanse? Da li je u pitanju bonsai verzija pokušaja „Petog oktobra“, čiji duh treba da se oživi povicima „Gotov je“, kada je s vlasti svrgnut Milošević? Ili ipak 3.000 ljudi danas nije malo u jednoj maloj zemlji, gdje je apatija ogromna i nikla iz uvjerenja da su ionako svi isti i da se ništa ne može promijeniti?

Blažo, mladi politikolog, ne zna odgovor na to pitanje. Svratio je samo da baci pogled, učešće u protestima mu se čini besmislenim. „Sve mi djeluje kao neko odlaganje, propuštanje impulsa, kao kada čovek mamuran stalno pomjera budilnik za deset minuta“, kaže on. „Mislim da stvari u svoje ruke moraju preuzeti novi ljudi, a to nisu ovi koji vode ove proteste, iako ja saosjećam sa njihovim opozicionarstvom. Ali, i oni su tu 25 godina i imaju lošu energiju.“

Na kraju se s razglasa nekoliko puta čula Bajagina pjesma „Pada vlada“, a onda su se ljudi mirno razišli uz pozive da nastave okupljanja u gradovima i varošima Crne Gore. Tada su u sporednim ulicama oklopljeni policajci polako počeli da pakuju štitove i suzavac, sredstva za rad koja im večeras nisu bila potrebna.

Preporuka redakcije