Može li "Pakt o otplati dugova" izvući euro iz krize?

Konkretni prijedlozi o tome kako savladati dužničku krizu u Evropi su rijetki. Neki prizivaju Centralnu evropsku banku kao posljednjeg spasioca, ali Wolfgang Franz, šef takozvanog Vijeća privrednih mudraca, upozorava: "Finansiranje državnih dugova preko Centralne banke spada u jedan od smrtnih grijehova koji može napraviti ta banka."

Osim toga bi se mogla povećati suma u fondovima koji služe za stabilizaciju eura. To nije loša ideja, ali parlamenti evropskih država su imali problem da usvoje i sadašnji trajni fond ESM zbog njegovog obima. Stoga se povećanje ESM-a može odmah zaboraviti.

Tu su i evropske obveznice koje bi sigurno na duže staze ugušile špekulacije na berzama o propasti eura. Nažalost, kancelarka Angela Merkel je već rekla svoje - ne, dok sam ja živa!

Posljednja opcija

Ostaje pakt za otplatu dugova, što predlaže i Vijeće privrednih mudaraca. To vijeće, inače, čine petorica eksperata za privredu, koji su ujedno i savjetnici vlade u Berlinu. Njihova ideja predviđa da se dugovi članica eurozone koji prelaze granicu od 60 odsto brutodruštvenog produkta, prebace u zajednički "dužnički fond".

U ovom trenutku bi ti dugovi iznosili 2,3 biliona eura. Najveći dio toga bi bili dugovi Italije od 950 milijardi eura. Slijedila bi Njemačka sa 580 milijardi. Na ovu sumu bi bile izdate zajedničke obveznice čiji bi rok za plaćanje iznosio 20 do 25 godina.

Brzo rasterećenje dužnika

Za prezadužene zemlje bi se na taj način na tržištu odmah snizile kamate na nove kredite. To bi donijelo ogromno olakšanje Španiji i Italiji. Njemačka i druge države sa solidnim finansijama bi morale da računaju s nešto većim kamatama nego što ih plaćaju danas, što bi na neki način predstavljalo i povratak realnosti. To što trenutno plaćaju vrlo niske kamate, ustvari je jedna od posljedica dužničke krize.

Najveća prednost takvog pakta bi bila što bi države u dugovima dobile na vremenu da provedu neophodne reforme. Naime, potrebno je da prođu godine da bi reforme imale efekta.

S obzirom na sve ove prednosti, ne treba da čudi što ideja o novom paktu nailazi na sve više pobornika: od njemačke opozicije, preko južnoevropskih država, pa do Francuske i MMF-a.

Skeptični Berlin

Zbog čega jedino vlada u Berlinu nije oduševljena? Zbog toga jer je to protivno njemačkom ustavu i evropskim ugovorima koji predviđaju da nijedna država ne može da bude garant za dugove druge.

To je slab argument ako se uzme u obzir da se ta odredba više puta prekršila kada su dogovorani paketi za pomoć Grčkoj i uspostava fondova za spas eura, EFSF i ESM. Možda vlada u Berlinu procjenjuje da bi spomenuto rješenje iziskivalo veliki napor da se za njega pridobiju građani, te da je jednostavnije problem riješiti angažmanom Evropske centralne banke.

Nedefinisani sistemi kontrole

Predsjednik Centralne banke Njemačke, Jens Weidmann, ima konkretan razlog zašto je protiv. On strahuje da se time zajedničke garancije za dugove uvode prije zajedničke kontrole: "Važno je da se u avanturu zajedničkih pravljenja dugova uđe tek kada se ima određena sigurnost o tom procesu. Sigurnost se može imati tek kada postoji pravo da se interveniše."

To znači da bi države morale da se odreknu fiskalnog suvereniteta u korist Brisela. A države u dugovima to ne žele. Stoga se javlja sumnja da su one opet spremne da daju brojna obećanja, ali da će njihove dugove plaćati drugi.

Trostruka sigurnost

Ni u Vijeću privrednih mudaraca nisu toliko naivni, tvrdi Wolfgang Franz, koji predlaže i sigurnosne mjere.

"Prvo: svaka država mora u svoj ustav unijeti odredbu o gornjoj granici državnog duga. Drugo: Otplata dugova se vrši preko posebnog poreza na nacionalnom nivou, a novac koji se tako prikupi ide direktno u zajednički fond za otplatu", kaže Franz.

Ukoliko neka država to ne čini, onda ostale imaju pravo da joj zaplijene zlato i devizne rezerve, iznosi Franz ideju i o trećoj sigurnosnoj mjeri.

Ipak, čak i ovaj privredni mudrac shvata da ni to nije garancija da će se sve države pridržavati dogovorenog, ali na kraju kaže: "Ako neko odbija intervenciju Evropske centralne banke, odbija euroobveznice, odbija povećanje postojećih fondova, onda mora da kaže za šta se ustvari zalaže."

Autori: Zhang Danhong / Azer Slanjankić

Odgovorna urednica: Marina Martinović