1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Mladi u BiH uglavnom ne vjeruju u bolje sutra

Problemi mladih u BiH mogu svesti na dva osnovna: prvi je nezaposlenost, a drugi je pasivnost i nedostatak želje za bilo kakvim promjenama. Kako mladi žive i šta misle o svom položaju u društvu?

S diplomom ekonomiste Luka već nekoliko godina traži posao. Završio je jedan od mnogih privatnih fakulteta u Banjaluci, ima 26 godina i ni dana radnog iskustva. Konkuriše samo na poslove koji su vezani za njegovu stuku. „Moraš imati dobru vezu da bi došao do posla. Čekam posao u struci, ništa drugo ne tražim“.

Ljubiša Mićić vjeruje u trud i rad

Ljubiša Mićić vjeruje u trud i rad

Većina mladih u BiH, poput Luke smatra da se do uspjeha ne dolazi napornim radom već pomoću partijske knjižice i rodbinskih veza. Apsurd je tome što većina omladinaca misli kako baš oni zaslužuju državni posao, a istovremeno vjeruju da se isti ne može dobiti bez „štele“. To su pokazale mnoge ankete omladinskih organizacija proteklih godina.

Šta se sve može bez „štele“?

Dvadesetsedmogodišnji Ljubiša Mićić ne uklapa se u ovaj prosjek. Nedavno je dobio posao asistenta na Ekonomskom fakultetu u Banjaluci. Iza njega ne stoje uticajni rođaci, već rad i angažman na brojnim projektima još od srednjoškolskih dana.

Svjestan je da će mu malo ko povjerovati kako je tako poželjan posao dobio bez poznanstva i veze. „Majka mi je daktilograf, otac penzionisani otpravnik vozova. Nikakve veze nemam, i naravno da je moguće naći posao bez štele“.

Mladi vjeruju da se ništa ne može dobiti bez štele

Mladi vjeruju da se ništa ne može dobiti bez "štele"

Ljubiša je bio je član Glasa mladih Svjetske banke, osnivač je Ferijalnog saveza Republike Srpske, vršio brojne funkcije u nevladinim i studentskim organizacijama. Njegov stav je da su oni povlašteni, kojima se sve servira, u manjini, svi ostali moraju se boriti i rezultati će doći.

„Šta da radimo mi koji nećemo naslijediti dva miliona maraka? Mi smo u većini, mlad čovjek ima opciju da sjedi i kuka ili da ulaže u sebe, uči u skladu sa svojim mogućnostima“.

“Nije dovoljno samo završiti školu ili fakultet, neformalno obrazovanje je jako bitno”, smatra Ljubiša. Svi njegovi prijatelji su većinom uspjeli sami da se zaposle, bez ičije pomoći. „Na kraju krajeva, u ovakvoj državi neko mora i raditi. Budi ti taj bez kojeg se neće moći u toj firmi ili ustanovi“.

Propuštaju brojne prilike

Mićić ne osuđuje mlade ljude za stanje u društvu. Kaže da su oni odgovorni samo za sebe lično jer ne koriste dovoljno ni ono malo mogućnosti što im se pruža. Nezamislivo mu je, kaže, da se neko ko ispunjava uslove ne prijavi na dvomjesečnu studijsku praksu u zemlju EU.

Goran Višić ističe da su mladi dosta pasivni

Goran Višić ističe da su mladi dosta pasivni

Ono što je sigurno, jeste da mladi odlaze iz BiH. Suočeni s brojnim problemima, nedostatkom posla ili malom platom, mnogi su otišli trbuhom za kruhom. Međutim, isprepadani ovim pričama, i oni mnogo mlađi, dok su još u srednjoj školi maštaju o odlasku. Uvjereni su da u BiH nema budućnosti.

„Samo želim da savladam njemački jezik i da odem u Njemačku, tamo imam tetku i nadam se da ću se moći zaposliti“. Tako razmišlja šesnaestogodišnja Dušica, učenica drugog razreda srednje škole.

Svega 7% učenika i studenata u BiH prima neku stipendiju za školovanje koja u većini slučajeva iznosi 100 KM, odnosno ne prelazi 200 KM, govore podaci nevladinih organizacija.

Uzimajući u obzir prosječnu platu i kupovnu moć njihovih roditelja, lako je pretpostaviti koliko ti mladi ljudi imaju odnosno nemaju novca za osnovne potrebe, da ne govorimo o putovanjima koja su želja svakog omladinca.

I tu ima mjesta za kritiku. Karijerni centar, koji postoji u okviru banjalučkog univerziteta, promoviše stipendije, prakse, seminare, razne edukacije u inistranstvu. Dešava im se da se mali broj studenata uopšte pojavi na prezentaciji, kaže Goran Višić, član Karijernog centra. „Neki kažu da im se nije dalo. Kasnije se mnogi od njih nađu u situaciji da ne mogu doći do posla iako su imali jako dobar prosjek. Ljudi su pasivni, svijest o tim stvarima je na niskom nivou“, kaže Višić.

„Mladi su zatvoreni i ne vole promjene“

Filozof Miodrag Živanović staje u odbranu mladih. On kaže da su im sva vrata zatvorena. Ne krivi ih što nemaju inicijativu, jer su se, kaže, uklopili u cjelokupni društveni ambijent. „Mladi imaju predrasude da će im neko nešto obezbijediti. Neće im niko ustupiti mjesto ako su školovani i pametni, već ga jednostavno trebaju oteti. Zašto da ne, i podići revoluciju“.

Dušica (desno) planira otići tetki u Njemačku

Dušica (desno) planira otići tetki u Njemačku

Ljubiša Mićić se pita ko bi to dizao revoluciju, kad su njegovi vršnjaci zatvoreni i ne vole nikakve promjene. Smatra da, s obzirom na okolnosti i ekonomsku situaciju, mladi u BiH ne žive loše.

„Izlazimo, provodimo se, mislim da živimo solidno, ali smo izrazito zatvoreni i nismo spremni za promjene“.

Veliki problem u životu mladih u BiH jeste nemogućnost da se osamostale i odvoje od roditelja. Na šaljiv način je ovu situaciju u susjednoj Srbiji opisao frontmen beogradskog benda The Branka, Aleksandar Marković, koji je nedavno nastupao na banjalučkom Jelen Demofestu: „Prosjek je da mladi do 120. godine života žive s roditeljima, onda se tamo nekad do 160. zaposle i osamostale“.

Autor: Aleksandra Slavnić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić