1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Mjesto zločina: dječija soba

Koliko mališana u Njemačkoj bude zlostavljano? Točan odgovor je nemoguće dati, a autori jedne knjige tvrde kako je to čak 200.000 slučajeva godišnje. Jer, zlostavljanje se otkrije tek kad je prekasno!

Kad bude posla za doktora Michaela Tsokosa, onda je već prekasno za sve. Jer on je stručnjak forenzične medicine kojeg zovu kad se dogodi slučaj zlostavljanja: "Vidite mališana pod golemim tornjem uređaja na odjelu za intenzivnu njegu i često vam je odmah jasno kako vjerojatno nikad više neće doći k sebi."

Njegova zadaća je utvrditi, prema nanesenim ozljedama i tragovima na tijelu, što se doista dogodilo i kako je došlo do jadnog stanja u kojem se našla ta curica ili dečko. "Često prvo čujemo kako je 'pao s naslonjača'. Kad kažemo roditeljima da dijete ne završava na intenzivnoj njezi kad padne s fotelje, dolazi druga verzija: popeo se na regal s knjigama i onda je pao."

Rechtsmediziner Michael Tsokos

Doktoru Tsokosu je 'pukao film' i napisao je knjigu o zlostavljanju djece u Njemačkoj

Tsokos zna sva ta objašnjenja jer sva međusobno nalikuju kao jaje jajetu. "Kad sam prije skoro 20 godina, kao mladi liječnik tek počeo na odjelu za sudsku medicinu, prvo sam mislio kako su to pojedinačni slučajevi. Ali oni stalno dolaze i svi su gotovo isti."

Doktor Tsokos je danas direktor Instituta za sudsku medicinu berlinske sveučilišne klinike Charite. U svojoj karijeri je morao i obducirati oko 80 mrtvih tijela mališana koji su preminuli od posljedica zlostavljanja. Povrh toga dolazi još stotine djece koja su preživjela, ali koja će ostati invalidi.

U jednom trenutku, kako kaže, mu je 'pukao film' i htio je predočiti javnosti razmjere tog zločina. Zajedno sa svojom kolegicom Saskiom Guddat je napisao knjigu koju su provokativno nazvali "Njemačka zlostavlja svoju djecu".

Mračne brojke, ovako ili onako

Prema saznanjima policije, svakog tjedna u ovoj zemlji troje mališana izgubi život zbog tjelesnog zlostavljanja. Počinitelji su u pravilu iz neposrednog obiteljskog okružja: otac, majka, majčin novi partner su u pravilu prvi na popisu sumnjivih. Za godinu 2012. statistika bilježi 3.450 slučajeva tjelesnog zlostavljanja, ali i policija odlično zna kako tek djelić slučajeva doista završi kod njih.

Ali koliko ih je doista, o tome se vodi velika rasprava. Tsokos je u svojoj knjizi naveo kako u Njemačkoj ima oko 200 tisuća slučajeva zlostavljanja svake godine i poziva se na Njemački savez za zaštitu djece (Deutscher Kinderschutzbund).

Profesoru socijalne skrbi fakulteta u Münsteru Joachimu Merchelu se ova brojka ipak čini pretjeranom. On se poziva na brojku od 30 tisuća slučajeva kad su mališani bili odvedeni iz obitelji i smješteni pod zaštitu. Prema znanstvenim istraživanjima koja je naredila policija, dolazi se pak do zaključka da deset do petnaest posto roditelja "relativno često i teško" fizički kažnjava svoju djecu.

Ein Krankenhaus für Filmemacher

I liječniku i svakom normalnom se mora 'stegnuti srce' kad vidi premlaćenog mališana koji možda neće ni preživjeti. Ali je vrlo teško pitanje, tko je sve tu kriv

Kako da se umiješa zakon?

Još od studenog 2000. u Njemačkoj postoji zakon kojim se djeci jamči "pravo na odgoj bez nasilja". Njime se zabranjuje "tjelesno kažnjavanje, duševna patnja i druge mjere kojima se povrjeđuje dostojanstvo", kaže zakonodavac.

Ali ni to ne rješava problem. S jedne strane, neki roditelj doista može imati ozbiljnih problema s policijom ako negdje na javnom mjestu svog mališana "opali malo po turu" kad švrćo malo previše ispituje granice, do kojih može ići. Dakle nešto što je doista u prirodi svakog djeteta i procesa odrastanja gdje roditelju nije niti na kraju pameti doista nanijeti bol svom djetetu.

S druge strane, čitava Njemačka je svojedobno bila zaprepaštena slučajem stravično zapostavljenog djeteta, pronađenog potpuno izgladnjelog i prljavog, makar su njegovi roditelji bili u susjednoj sobi. Ali su imali drugog posla: i tata i mama su se igrali na računalu. A takvih slučajeva kad su mališani zaključani u sobama ili stanovima dok su roditelji na plesu, kod prijatelja ili na utakmici, također ima na pretek.

Bijes na Ured za skrb o djeci

Javnost i stručnjaci sudske medicine najčešće optužuju ovdašnje Urede za skrb o djeci (Jugendamt) jer uvijek iznova dolaze slučajevi mrtve ili teško zlostavljane djece, makar taj ured poznaje stanje u tim obiteljima. Tek kad dođe do "orgije nasilja nad mališanima", žali se doktor Tsokos, onda se "probudi" i Ured za skrb o djeci i policija.

Jedan od posljednjih slučajeva je onaj s malom Yagmur. Ta curica iz Hamburga je preminula od unutrašnjeg krvarenja koje je nastupilo jer joj je od udaraca napukla jetra. Krivac je brzo utvrđen: njezin otac koji je i prije bio ispitivan zbog zlostavljanja svoje curice. Ali makar ju je Ured za djecu privremeno smjestio u drugu obitelj, na koncu je Yagmur ipak vraćena svom nasilnom ocu.

Stručnjak forenzične medicine teško osuđuje Urede za skrb o djeci i tvrdi kako se "na patnji djece tu zarađuje novac". Jer, Uredi angažiraju pojedince ili poduzeća koja se bave brigom za maloljetnike da obilaze "problematične obitelji". "A oni zarađuju novac samo onda, kad su ta djeca u njihovim obiteljima", kaže Tsokos.

Vater liest Kinder aus einem Buch vor

Svatko zna kako i u normalnim obiteljima nikad nije 'kao u reklami'. Uvijek postoji trzavica, ali doista je teško smisliti, što učiniti da mališani nikad ne postanu žrtve nasilja

"Zašto mene moj tata i mama nisu htjeli?"

To je doista teška, a čak i u najgorim slučajevima zlostavljanja, gotovo nikad i opravdana optužba. Svakako se može razumjeti srdžba liječnika koji vidi premlaćenu ili čak ubijenu djecu, a ni svi djelatnici tih Ureda nisu možda dovoljno iskusni. Ali optuživati ih da zarađuju na muci mališana?

Uredi za skrb nisu svemoćni, a njihova glavna zadaća je briga za mališane. Treba uvijek imati na umu, što to znači i kolika je golema odgovornost uzeti dijete iz biološke obitelji i poslati ga u dom ili u neku obitelj skrbnika, bez obzira kakva bila obitelj iz koje dolazi. Ponekad se ipak može naći stric, djed ili neki rođak koji će i nasilnika "naučiti pameti".

A nitko onda ne može vratiti tim mališanima "njihovog tatu i mamu" i do kraja im objasniti, zašto moraju odrastati s nepoznatim ljudima. O tome, u slučajevima dvojbe, konačno ne odlučuje samo Ured za skrb o djeci, nego i sud. A i on je vrlo oprezan kod odluke kad treba nekog mališana odvojiti od obitelji i tu mora biti jasnih znakova kriminalne energije.

Zato se i takvi uredi nadaju i trude najprije roditelje "dovesti do pameti". Uvijek postoje problemi, nezaposlenost i siromaštvo, ali što je tome kriv mališan kad i on plače? I profesor Merchel ukazuje kako se, kad god je to moguće, izbjegava djecu odvojiti od njihovih bioloških roditelja jer i država ima učinkovite mehanizme da u takvim slučajevima pomogne i djeci i roditeljima.

Nikad se ne može reći 'nikad'

Joachim Merchel

Profesor Merchel misli da će, bez obzira na novac i trud, žrtava na žalost uvijek biti

A što se novaca tiče, Uredi za skrb o djeci padaju na teret općinama i komunama. U općoj besparici gradskih službi su baš ti uredi dugo vremena bili među prvima kojima se "rezao" proračun i koji su morali raditi sve više sa sve manje suradnika. Na sreću, točnije rečeno, na nesreću i nakon silnih slučajeva zlostavljanja su i gradski oci došli do pameti pa su sad oprezniji, gdje će zatvarati slavinu novcem i stanje u takvim Uredima je nešto bolje.

Ali sociolog i profesor Merchel na koncu mora reći: "Ono što svako društvo na žalost mora prihvatiti jest činjenica da, bez obzira kako dobra bila institucionalna briga za djecu i omladinu, uvijek će biti slučajeva gdje će djeca stradavati ili čak gubiti život." Jer kad je mjesto zločina dječja soba, a žrtva netko tko se jedva može braniti, teško je saznati o baš svakom slučaju zlostavljanja.

Autori: M. Lütticke / A. Šubić

Odg. Urednica: Jasmina Rose