Hrizostom: „Tri mjeseca tražimo prijem kod Čovića"

Deutsche Welle: Vaše Visokopreosveštenstvo, u septembru prošle godine ustoličeni ste kao 61. dabrobosanski mitropolit. Šta vidite kao Vaše primarne zadaće u Mitropoliji dabrobosanskoj?

Mitropolit dabrobosanski Hrizostom: Nakon našeg ustoličenja u tron mitropolita dabrobosanskih, 3. septembra 2017. godine, suočili smo se sa mnogim i mnogobrojnim obavezama. Prije svega treba imati u vidu da mitropolija dabrobosanska dugi niz godina nije imala svog funkcionalnog mitropolita. Naš prethodnik mitropolit Nikolaj (Mrđa) bio je nekoliko posljednjih godina teško bolestan, a potom je mitropolijom administrirao episkop zahumsko-hercegovački Grigorije. Sve se to odrazilo na samu mitropoliju i bilo je krajnje vrijeme da ova drevna mitropolija dobije svoga mitropolita.

Možete samo pretpostaviti sa čime smo se sve sreli. Ono što smo prvo morali učiniti jeste upoznati dobro našu mitropoliju, a to znači njeno sveštenstvo, monaštvo i vjerni narod, zatim crkve, manastire, bogoslovske zavode i sve drugo. Zato smo kao prioritet svih prioriteta postavili vizitaciju naše dijecese i služenje u hramovina širom mitropolije. Drugo što smo morali uraditi jeste formiranje našeg kabineta ovdje u Sarajevu, zatim da učinimo “rentgen snimak” naše eparhije, da vidimo koji su to otvoreni problemi koje moramo odmah rješavati. Sve u svemu, za ova četiri mjeseca mi smo nešto i učinili i nastavljamo, ako Bog da, u Novoj 2018. godini.

Kakvo je stanje sa vjernicima, konkretno u Sarajevu? Da li se broj pravoslavnih vjernika povećava/smanjuje i kako biste ocijenili položaj pravoslavnih vjernika/Srba u Sarajevu?

Opšte stanje u našoj Mitropoliji dabrobosanskoj moglo bi se reći da je dobro, ali to ne znači da nema problema na terenu, prije svega u dijelu eparhije koji se nalazi na području Federacije Bosne i Hercegovine. Duhovno i crkveno stanje naših vjernika je dobro. Odmah se može konstatovati da je ovo narod pun vjere i ljubavi, narod koji ima dugu i bogatu istoriju vjere i crkvenosti, da je odolio svim iskušenjima kroz koja je prošao u 20. vijeku. Inače, 20. vijek je vijek najvećih tragedija čovječanstva.

Drugo je pitanje brojnosti vjernika, konkretno u Sarajevu. Mi ne možemo decidno reći koliko ima pravoslavnih Srba u Sarajevu, ali naš utisak sa svetih bogosluženja koja smo služili u ova četiri mjeseca je veoma pozitivan. Vama je moguće u Statističkom zavodu BiH provjeriti rezultate popisa stanovništva. Međutim, mi smo zaključili da u Sarajevu ima Srba više nego što se to može i pretpostaviti. Oni su zbog opšteg antisrpskog raspoloženja koje je više nego evidentno, ostali neeksponirani, anonimni iliti skriveni. Pa i pored toga, činjenica je da se svakodnevno u Sarajevu sve više povećava broj pravoslavnih Srba i da oni polagano, ali sve hrabrije “isplivavaju” na svjetlost dana. To nas raduje i mi nastojimo da ih ohrabrimo da se vrate i da počnu sasvim normalno da žive i rade u Sarajevu kao što Bošnjaci ili Hrvati žive i rade u Banjaluci, Prijedoru i drugim gradovima Republike Srpske.

Proces restitucije/denacionalizacije imovine u BiH još uvijek je dosta spor i stvar je politike. Kakva su očekivanja SPC kada je u pitanju crkvena imovina u Sarajevu i da li po tom pitanju ima ikakvih pomaka?

Pitanje povrata oduzete i uzurpirane imovine u Sarajevu je ogroman i kompleksan problem ne samo za nas pravoslavne Srbe, već i za sam Grad Sarajevo. Proces nacionalizacije je, uslovno rečeno, bio zakonski proces. To znači da je nešto urađeno po nekakvom pozitivnom zakonu. Međutim, mi se dodatno suočavamo sa problemom drugačije prirode, a to je uzurpacija i otimačina imovine crkava i vjerskih zajednica. Mi smo svjesni tog problema i on traje decenijama. Sada smo suočeni sa drugim problemom, a u pitanju je diskriminacija i segregacija prema nama kao Crkvi. Za žaljenje je činjenica da je vlast BiH u tom negativnom antisrpskom i antipravoslavnom pravcu svojevremeno usmjerio i podržao jedan strani diplomata, da ga imenom ne pominjemo, koji je o svemu i svačemu odlučivao. Pošto smo mi Srpska pravoslavna crkva, onda su dopušteni svi mogući i nemogući modusi osporavanja. Određenim vjerskim zajednicama vraćeno je sve, pa čak im je dato i ono što im nikada nije pripadalo. To su povlaštene vjerske zajednice, miljenice aktuelnog režima. Mi nismo čak ni na marginama ovdašnje političke stvarnosti. Mi, na primjer, već tri mjeseca tražimo prijem kod predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, g. Čovića, ali njegov kabinet ne nalazi vremena da nas primi. To najbolje govori o njegovom odnosu ne samo prema nama lično, čak nas i ne poznaje, već prema našoj Crkvi i našem srpskom, pravoslavnom narodu. To je, na žalost, naša realnost.

Mi ćemo učiniti dodatne napore da pitanje povrata imovine krene sa mrtve tačke. Vidjećemo dokle će stići ovaj proces. Za sada, u ovakvoj zemlji diskriminacije i segregacije po vjerskoj i nacionalnoj osnovi, obeshrabreni smo i ništa ni ne očekujemo. Ali, dajmo šansu dobru. Neka nam Bog bude na pomoći.

Da li bi povratak imovine pospiješio povratak/ostanak Srba u Sarajevu?

Sigurno je da bi povrat imovine Srpskoj pravoslavnoj crkvi snažno pospiješio povratak Srba u Sarajevo. Znaju to dobro oni koji osporavaju povrat imovine. To bi, prije svega, imalo jak psihološki efekat i bilo pokazatelj da se situacija u Sarajevu od ekstremno nacionalističke i šovinističke kreće ka demokratskoj, multinacionalnoj i multikonfesionalnoj. Drugo, Crkva bi imala mogućnosti razviti se i u njoj bi bili animirani mladi i sposobni ljudi. Upravo to je i razlog odvraćanja povratka Srba i mig da se njihova imovina i dalje otima na način da ih primoravaju da je “muntaju”.

Kako biste komentarisali odnos SPC u BiH sa drugim vjerskim zajednicama?

Odnosi Srpske pravoslavne crkve sa drugim vjerskim zajednicama u BiH su u granicama korektnosti. Ne bismo smjeli ustvrditi da su odnosi ekstra dobri ili odlični. Uostalom, sve je vidljivo i transparentno. Ništa se ne može sakriti od naroda. Na žalost, nema međureligijskog dijaloga, susreta, zajedničkih akcija i javnog svjedočenja naše vjere. Mi ćemo, ako Bog da, ponuditi gospodinu reisu (Kavazoviću), gospodinu kardinalu Puljiću i gospodinu Finciju (Jevrejska zajednica) bližu i konkretnu saradnju na terenu. Mislimo da većina naših vjernika, ali i naroda, to od nas očekuje.

Značaj Božića i božićna poruka/čestitka vjernicima?

Božić kao praznik Hristovog rođenja ima veliki značaj za našu Crkvu kao zajednicu svetih ljudi sjedinjenih jednom vjerom, jednom nadom u Hrista Gospoda. Praznik Božića i svi običaji koji vladaju u proslavi Božića dobijaju svoj smisao i značaj u onom našem pozdravu: “MIR BOŽIJI - HRISTOS SE RODI!” Upravo u ovih pet riječi možemo sagledati punoću smisla i značaja Božića.

Na kraju, želimo svim pravoslavnim hrišćanima da u radosti i veselju dočekaju i proslave Božić; da u njemu vidimo i prepoznamo Bogomladenca Hrista kao Spasitelja svijeta; da uz Spasitelja našega Isusa Hrista vidimo i svakog našega bližnjega i daljega i da ga prepoznamo kao našega brata ili sestru; da sjedinjeni u Hristu Isusu svi mi hrišćani: pravoslavni, rimokatolici i protestanti postanemo svjetlost svijetu - svjetlost koja će obasjavati put svim ljudima ovoga svijeta.

Svima čestitamo Božić i želimo srećnu Novu 2018. godinu i sve pozdravljamo radosnim pozdravom: MIR BOŽIJI - HRISTOS SE RODI!

 

Odlukom Sabora SPC iz maja 2017. godine, Mitropolit Hrizostom, svjetovnog imena Rajko Jević, postavljen je za 61. metropolita Mitropolije dabrobosanske, koju je svojevremeno osnovao Sv. Sava. Prije te časne dužnosti, Hrizostom je bio prvi episkop Eparhije bihaćko-petrovačke, a u julu 2013. godine ustoličen je za eparha Eparhije zvorničko-tuzlanske.