Misija pogrebnika - pomoć i suosjećanje sa ožalošćenima

„Mislim da se može reći da za mene nikada nije postojala alternativa ili želja da radim nešto drugo“, kaže Gabrielle i dodaje da je već kao dijete počela pomagati, tada još nesvjesno. „Kada u uredu ne bi bilo nikog, tada bi se javljala na telefon i zapisivala želje vezane za pogreb. I što sam postajala starija to mi je bilo sve jasnije da ću nastaviti obiteljsko naslijeđe“, prisjeća se ova 42-godišnjakinja.

Ubojstva i smrt djece su najteža za podnijeti

Gabrielle svoju zadaću vidi u prvom redu u pružanju pomoći, podrške i suosjećanja ožalošćenima, članovima obitelji. „Ovisno o tome tko je preminuo, tuga može biti beskrajno bolna i kroz nju svatko mora proći sam. Na meni je da olakšam situaciju, a ne samo da organiziram pogreb. Pokušavam ljudima prenijeti osjećaj da nisu sami, da dio tereta mogu preuzeti ja i da ću im dati koliko mogu”, priča Gabrielle.

Ona najpozitivniju stranu u svom poslu vidi u činjenici, kako kaže, da se može „normalno, ljudski i autentično ponašati, da ne mora sakrivati nikakve osjećaje i ako joj poteku suze, onda je to sasvim u redu“.

Ipak, iako je smrt, kako kaže, nešto normalno, nešto što ide uz svačiji život - neke situacije su i za nju ipak izuzetno teške. „Ubojstva recimo ili - smrt djece. Oboje je toliko strašno. To ne mogu uopće riječima opisati. Takve situacije su za mene osobno uvijek iznova teške i tada je i meni potrebna pomoć i vrijeme da to prebrodim” priznaje Gabrielle Križančić-Jakovljević.

Na sljedećoj stranici: U Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu dva puta mjesečno

U Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu dva puta mjesečno

U pogrebnom poduzeću u Wuppertalu pomaže joj još desetak osoba i prije svega njezin suprug – Stipo Jakovljević. Neposredno nakon što su se upoznali, Stipo je, kaže Gabrielle, odmah spontano počeo pomagati. „Tada još nitko nije znao da je on ovaj posao, zapravo već od rane mladosti obavljao u svom selu u blizini Banja Luke“, prisjeća se Gabrielle.

„Meni je to bilo nekako najnormalnije; kad bi netko preminuo onda bih ja bio taj koji je prao, šminkao, oblačio i u svemu pripremao preminulog za pogreb“, priča Stipo.

Danas je upravo on taj koji je nadležan, između ostalog, za prijevoz mrtvih izvan granica Njemačke. Kako kaže, migranti najčešće žele biti pokopani u domovini, u zemlji porijekla, te on tako najmanje dva puta mjesečno prevozi tijela u Hrvatsku ali i u BiH, Makedoniju, Sloveniju.

Na sljedećoj stranici: Smrt sve manji tabu

Smrt sve manji tabu

Odnos prema smrti, kaže Gabrielle, posljednjih se godina u njemačkom društvu promjenio. Dok su još u 90-tim godinama bile popularne anonimne grobnice, čak i među onim boljestojećima, danas to više nije tako. Osim toga, sve češće obitelji izražavaju želju da pokojnika što duže zadrže u kući – običaj kakav je prije bio zamisliv samo u selima. “Mi tada po tijelo dođemo malo kasnije kako bi se obitelj u miru mogla oprostiti s osobom koja je napustila ovaj svijet”, kaže Gabrielle Križančić i dodaje da su “danas srećom opet “u modi” i otvoreni lijesovi. Toga prije 10 ili 20 godina nije bilo. Smrt nitko nije želio vidjeti. Sada, čak i oni koji su se bojali pristati na ovu varijantu, kasnije kažu da im je to bilo bitno. Naravno da slika voljene osobe u lijesu još dugo vremena ostane u sjećanju, ali usprkos tome je ovakav način opraštanja, psihološki gledano, jako važan“.

Gabrielle Križančić će, kako kaže, uvijek raditi ovaj posao. Diskretno i nanametljivo, sa srcem i istančanim osjećajem za tugu drugoga i njegove potrebe. Smrt za nju doduše je nešto normalno ali istodobno i fenomen prema kojem još uvijek ima duboko poštovanje. Baš kao i prema samom životu.

Autorin: Željka Telišman

Odg.ured: Mehmed Smajić