Miris kiseljačkih pogačica i bajramske baklave

Zašto se jedan od najpoznatijih bh-brendova, „Sarajevski kiseljak“ zove baš tako, iako je izvor ove mineralne vode usred Kiseljaka, niko ne zna da objasni. I sada se može nasuti na otvorenoj gradskoj česmi gdje curi bez prestanka. Kiseljak je prije posljednjeg rata, sa seoskim naseljima koja mu gravitiraju, imao oko 25.000 stanovnika, a pretpostavlja se da ih danas ima oko 20 hiljada. U strukturi stanovništva, po nacionalnoj pripadnosti, Hrvata je bilo 51 posto, Muslimana 40 posto, a preostale postotke dijelili su Srbi, Jugosloveni i ostali. I danas su većinsko stanovništvo Hrvati, a Bošnjaka se vratilo 90 posto od predratnog broja. „Ko se htio vratiti, vratio se. Ja mislim da je povratak ovdje završen. Kuće su obnovljene, donacije potrošene,“ reći će Hafiza Pušćulović iz Rotilja, naselja u Kiseljaku, u kojem pretežno žive Bošnjaci.

Pogačice sa statusom bureka

Gradić miriše na tople pogačice sa kajmakom, koje u Kiseljaku imaju isti status kao burek u Sarajevu. Na jednom kraju grada dominira nova katolička crkva ultramoderne arhitekture, a na drugom kraju je džamija obnovljena nakon rata. U gradu nema proizvodnih pogona, rade dobro samo kafići i trgovine. Prodavač karata na kiseljačkoj autobuskoj stanici kaže: „Svakog dana u gradu je manje 30 ljudi. Odlazi svako ko može, najviše mladi. Grad samo izgleda 'napucan'; benzinske crpke, tržni centri, luksuzni kafići... a nekada je pet hiljada ljudi odavde išlo na posao u Sarajevo. Sada toga nema.“

Vratila se nakon devet godina izbjeglištva

Posla nema, ali života ima. Vratimo se Hafizi Pušćulović koja je bila u izbjeglištvu u Visokom devet godina, a onda se pojavila na svom kućnom pragu kao treća povratnica među Bošnjacima u Kiseljaku. „Idem, rekoh, na svoje i gotovo! Malo je na početku bilo provokacija, ali sada je dobro. U aprilu 1992. stradalo je sedam naših ljudi i kuće su im zapaljene. Sada sa komšijama katolicima živimo normalno. Ko je bio lojalan, ostao nam je prijatelj, a sa onima koji su nas prognali, više nemamo kontakta,“ kaže Hafiza i čisti stepenište svoje velike kuće koju je sagradila sa mužem, dok su, prije rata, bili u Njemačkoj. Hafiza se sprema za veliki muslimanski praznik Kurban Bajram ili hadžijski Bajram. „Pripremila sam kurban, ove godine će biti koza. Svoju kozu sam gojila. Baklava i svi kolači su gotovi. Biće supa obavezno, pa onda razne pite... Sami smo muž i ja, nemamo djece, ali doći će nam djeca od sestre i muževljeva rodbina iz Austrije. Biće puna kuća,“ kaže Hafiza Pušćulović. „Doći će nam i jedna hrvatska porodica, da nam čestitaju Bajram. Tako je svake godine otkako smo se vratili,“ dodaje.

Niko nikom ne smeta

Sabiha Topalovć nema mnogo vremena za razgovor. U toku su posljednje pripreme za Kurban Bajram i baš sad ne smije ništa da je ometa u tom važnom poslu. Sva ustreptala kao neko ko ništa ne prepušta slučaju, kaže: „Ustaćemo rano, ja ću klanjati Bajram-namaz ovdje u kući, a muž i sin u Čaršijskoj džamiji. Vidjeli ste kako nam je lijepa džamija? Kad se oni vrate, napravićemo doručak, a onda ćemo, akobogda, zaklati kurban. Kravu imamo ove godine, ali nismo sami, ima nas šest familija kojoj pripada taj kurban. Obići ćemo rodbinu i rodbina će nama dolaziti.“ Sabiha dodaje da joj je lijepo u svojoj kući i na svom imanju, na koje se vratila prije osam godina iz sela Haljinići. „Mi slavimo svoje praznike, katolici svoje. Niko nikom ne smeta. Odnesemo im kurbansko meso, uzmu oni...“

Čiste orahe za bajramsku baklavu

Malo dalje, niz prilično loš put pun rupa, veliko je imanje Fatime i Bajre Bejtića. Dok njihov sin razvozi kurbane koje oni prodaju, njih dvoje čiste orahe od ljuski, za bajramsku baklavu. „Evo, počeli smo prije pola sata, ali, nekako nam sporo ide,“ kaže Fatima i pristavlja vodu za kafu. „Biće to sve danas gotovo,“ kaže smijući se. „Ove godine klaćemo ovna. Kad se vratim sa Bajram-namaza, klaću kurbana. To će biti klanje po islamskim propisima, halal klanje. Podijelićemo kurbansko meso rodbini, prijateljima i komšijama. Bajram je za nas nešto veliko, nešto što mi poštujemo i obilježavamo u skladu sa našim mogućnostima,“ kaže Bajro, dok krijući od Fatime, stavlja jednu jezgru u usta. Za vrijeme rata nisu napuštali svoju kuću i Bajro priznaje da je bilo i teških trenutaka.„Ali kako je bilo na nekim drugim mjestima, dobro smo prošli. Komšijama katolicima obavezno odnesemo kurbansko meso. I mi njima idemo na Božić. Doći će nam na Bajram kao i svake godine što dođu,“ kaže Bajro Bejtić.

Da bude mir i svima fino

Imam Čaršijske džamije u Kiseljaku otišao je na hadž, a zamjenjuje ga njegov sin Fuad Sijerčić. Čuo sam se sa ocem telefonom i on mi je rekao da se na hadžu sreo sa našim ljudima iz Kiseljaka, koji su još uvijek u Njemačkoj i Austriji. Dirljiv je to susret bio,“ kaže Sijerčić mlađi i dodaje da je ove godine na hadž otišlo 25 džematlija iz Kiseljaka, ali je taj broj sigurno veći, jer je bilo onih koji nisu išli preko kiseljačkog medžlisa, nego su se direktno prijavljivali sarajevskom.Vrijeme je za podne-namaz, ali nema mnogo onih koji će ga klanjati. Jedni su na hadžu, a drugi obavljaju posljednje pripreme za Bajram. Asim Pašić ne propušta svoju svetu obavezu, bez obzira na sve što se događa. I ima jednu bajramsku želju.„Volio bih da se naši rukovodioci dogovore već jednom, da se slože i da bude mir u našoj zemlji Bosni i Hercegovini. Svim narodima da bude fino, a naročito penzionerima.“