1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Mirila - velebitski spomenici dušama mrtvih

Na velebitskim prijevojima, uzvisinama i čistinama smještena su mirila, pogrebno znamenje u kamenu. Na njima su se odmarali mrtvi na svom putu prema groblju i živi koji su ih nosili.

Mirilo na Velebitu, mjesto gdje se odmaralo i gdje je prema vjerovanju ostajala duša pokojnika

Mirilo na Velebitu, mjesto gdje se odmaralo i gdje je prema vjerovanju ostajala duša pokojnika

Mirila su nastala u doba kada se živjelo i umiralo u velebitskim zaseocima između 17. i 20. stoljeća. Mirila su u međuvremenu zaštićena i sada postaju sve zanimljivija planinarima, šetačima, rekreativcima. Cilj je i turistička afirmacija koja je, doduše, na početku.

Sime Gazić pokazuje mirila

Sime Gazić pokazuje mirila

U velebitskom i podvelebitskom kraju mirila su poštovana više od groblja. Vjerovalo se da duše pokojnika ostaju upravo na tom mjestu, gdje je postavljen kameni „spomenik", dok je na grobljima ostajalo tijelo. „I onda kada su nosili pokojnika, lijes se nije smio spustiti nego samo na mjestu, lokalitetu gdje je određeno da bude njihov prostor. Ima 13 mirila jer ima 13 zaselaka. Samo Ljubotić nema mirilo, ali ja ću napraviti da bude jedno moje mirilo“, priča Šime Gazić, čovjek koji je pokrenuo priču o mirilima.

Ukrasi u velebitskom kamenu

Mirilo ili mjera pokojnika označena je uzglavnim i podnožnim kamenom, te popločenjima između njih. Na uzglavnom kamenu najčešće je bio križ i solarni krug, no ima i mirila obogaćenih rozetama, spiralama i drugim znakovima, a njihovo značenje znaju samo oni koji su ih isklesali. Ima primjera gdje su sačuvana mirila čitavih obitelji.

Obnovljena kamena kuća na Velebitu

Obnovljena kamena kuća na Velebitu

U prošlosti, pokopati pokojnika na Velebitu, bilo je vrlo zahtjevno. Danas je to drukčije priča Šime, svi se tuku da dobiju posao pokopa, koncesije, riječ je o biznisu. A nekada je to bilo drukčije. Onaj tko je imao dvije letve, „dobivao“ je posao. Zahtjevno je bilo nositi pokojnika po surovom velebitskom terenu. „Nisam ja bio na svakoj sahrani, ali ono što ja znam je da je zadnje mirilo bilo 1971. godine to je Trošelj Ivan iz Krušćice, Mirila broj tri. Nakon toga je to prestalo, dolaskom ceste vrijeme se mijenja.“

Ministarstvo kulture zaštitilo mirila

Šime Gazić pokrenuo je proceduru zaštite mirila i to mu je pošlo za rukom. Kontaktirao je Ministarstvo kulture, zapitao ima li smisla to spašavati, zatim je prošao dug put kako bi zaštitio mirila. Rješenjem Ministarstva kulture od 27. prosinca 2007. posmrtni običaji vezani uz mirila imaju svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra u smislu Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.

Mirila čuvaju uspomenu na pokojnike, preminule na planinskim obroncima. Tijelo pokojnika nosilo se do groblja po vrlo kamenitom terenu, a odmoriti se nije bilo dopušteno. To se moglo samo na jednom mjestu, mjestu gdje se pokojnik posljednji puta pozdravio sa Suncem. Šime Gazić priča kako je upravo zato iskustvo bilo da se glava pokojnika okreće prema Suncu. Ipak, i tu je bilo iznimki. Ponekada se pokojnika polagalo tako da glava gleda u pravcu gdje mu je dom, što je ponekad bila želja obitelji.

Mirila u programima turističkih agencija

Turističke informacije o mirilima

Turističke informacije o mirilima

Priča o mirilima krije još puno pojedinosti pa je popularna i među turistima. „Nama se javljaju turističke agencije zainteresirane za uvrštenje ovog sadržaja u svoje programe i mi stalno dobivamo potvrde i stručne i znanstvene potvrde o vrijednosti samog spomenika i običaja koji je zaštićen. Mi kao Turistička zajednica smo u fazi izrade suvenira i foto-monografije na temu mirila“, kaže o sve većoj popularnosti mirila direktorica turističke zajednice općine Starigrad Marijana Marasović.

I Šime Gazić potvrđuje kako posjetitelja ima. Svrate u njegovo seosko domaćinstvo „Vrata Velebita“ na rakiju ili u kušaonicu meda. Šetači rado razgledaju poučne staze i spomenike jednog vremena – mirila. „To je istraženo, još nije do kraja, ali istraženo je. Ljudi dolaze jer čuju o tome, to je jedinstveno, ima još negdje mirila, ali ovako sačuvana, ručno izrađena, to nemate na cijelom području.“

Spasio od zaborava običaje jednog vremena

Šime Gazić uredio je kamp u sklopu seoskoga gospodarstva „Vrata Velebita“ u mjestu Ljubotić, a ima i dvije kamene kuće, koje je renovirao onako kako su nekada izgledale. U kućama se može i prespavati. No u njegovom seoskom domaćinstvu se može razgledati i etno kuću i stalnu izložbu razvoja pčelarstva u Dalmaciji. „Ovo je doista velika stvar za mene koji sam ovdje ugradio sebe. Ovo je moja ideja, moja ljubav, moja muka, graditi u kamenu, raditi sam, ovaj suhozid, to je cijela priča. Ja se pitam otkud meni ideja da sam ja to prije 15 godina počeo spašavati, sada se pokazuju ljudi iz struke.“

Šime Gazić rođen je u mjestu Ljubotić, tu je živio. Nakon nekog vremena odlučio je otići, no vratio se i odlučio spasiti što se spasiti da. Mirila su danas, zahvaljujući upravo Šimi Gaziću, svjedok jednog vremena, običaja i tradicije.

Autor: Ivana Zrilić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić