Mir nije na vidiku

Dans su u Rimu održava medjunarodna konferencija čiji je cilj pronaći put ka miru na Bliskom Istoku. Ovoj konferenciji prisustovuje i američka ministrica vanjskih poslova Condoleezza Rice, koja je već u ponedjeljak i utorak posjetila Liban, Izrael i palestinske oblasti. Rezultat njenih razgovora sa tamošnjim političkim čelnicima je tanak, komentira Peter Philipp.

Od nekoga ko namjerava da posreduje u mirovnim pregovorima, u stvari se očekivalo više: američka ministrica je najprije dala sebi dvije nedjelje vremena za razmišljanje, prije nego što se odlučila da putuje na Bliski Istok gdje će barem razgovarati sa konfliktnim stranama. A onda se Rice ograničila u suštini na to da obeća Libanonu humanitarnu pomoć i podršku u obnovi. To je i premalo i prekasno- jasan je utisak koji je Rice ostavila nakon posjete Libancima.

Ali – da li je uopšte bilo realno moguće postići više? Izgleda da nije. Jer vlada u Washingtonu je od samog početka jasno stavila na znanje da nema motiva samo za potpuno razumijevanje za izraelsku stranu, već i da je spremna da termine za pokušaje rješenja krize dogovori sa Jerusalemom. Pri tome je Washington zapao u stres isto kao i Jerusalem: Najprije je prognozirano da će izraelske vojne operacije u Libanonu trajati nekoliko dana za zatim nekoliko sedmica. A prije okončanja vojnih akcija Washington nije htio da razgovara niti o primirju niti o angažmanu medjunarodnih trupa. A, da se ne bi ugušila svaka nada u brzo okončanje nasilja, američka minsitrica vanjskih poslova je spomenula i te dvije tačke- primirje i angažman medjunarodnih trupa, i zasladila to najavom da će i danas u okviru medjunarodne konferencije u Rimu biti riječi o iznalaženju rješenja za Bliski istok.

Koliko god to pozitivno zvučalo, Izraelu je to opet dalo par dana više za ratovanje protiv Hesbollaha. Cilj, o kom svi, a posebno Izraelci, znaju da se ne može brzo postići: Izrael kao niko drugi ima iskustva u južnom Libanonu i već je jednom doživo kako se od jedne vojne kampanje može napraviti 18godišnja opsada.

A i ovo je već doživljeno: tako kako je izraelska artiljerija u novembru 96 pobila libanske izbjeglice u UN-ovom kampu Kafr Qana, tako se sada bombarduje poznati punkt UN-ovih posmatrača na jugu Libana gdje su poginula 4 vojnika «Plavih šljemova». Da li su tačni prigovori Kofia Annana da se radi o namjernoj akciji ili je iskreno žaljenje izraelske strane – ostat će nebitno. Ovaj slučaj je medjutim pojasnio da medjunarodna zajednica u južnom Libanonu mora da izgelda drugačije nego do sada.

A kako će izgledati i ko će učestvovati i s kojim mandatom na ovom području- o tome će biti odlučeno danas u Rimu. Učesnici konferencije su medjutim veoma oprečnih stavova. Možda će smrt UN-ovih posmatrača ubrzati proces donošenja odluke, budući da smrt stotine civila i evakuacija stotina hiljada izbjeglica očito nisu bili dovoljni.

Pri tome konferencija u Rimu nije mirovna konferencija već pokušaj da se borbe okončaju i da se stvore uslovi za normaliziranje situacije u Libanu. I planirani angazman medjunarodnih trupa trebalo bi da očuva a ne da izbori mir. Ali taj mir tek treba da nastupi, a ne izgleda tako kao da je taj mir baš pred vratima. Izrael je u svakom slučaju već uspostavio pravila razgovora: dok ne dodju medjunarodne trupe Izrael će se sam brinuti o redu i miru. Odnosno: Nastavit će onako kao i do sada.