1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

Mine s vremenom postaju još opasnije

Uz Međunarodni dan borbe protiv mina, ne tješi činjenica da u barem 59 država još uvijek postoje minirana područja. Stručnjaci poput Gundera Pitzkea zaduženi su za njihovo otkrivanje. Ovo je priča o ovom opasnom poslu.

default

Gunder Pitzke

Deutsche Welle: Gospodine Pitzke, nedavno ste bili u Libiji. Što se tamo događalo?

Gunder Pitzke:Radilo se o sigurnosnim mjerama u zračnoj luci u Tripoliju. Bile su to sasvim male mine bez metala, s eksplozivnom masom od 50 grama. Bile su to protucivilne mine, postavljene na rubovima zračne luke, kako bi se onemogućio pristup samoj luci. Područje nije bilo ni označeno, ni ograničeno. Tijekom građanskih ratova, kada se koristi ova vrsta naoružanja, sve uvijek ide u smjeru koji baš nema veze s međunarodnim humanitarnim pravom.

Minen in Libyen

Minska polja u Libiji

Kako znate gdje uopće trebate tražiti mine?

Najprije se utvrdi sumnjivo područje. Prijave dolaze u takozvani Mine Action Center: tamo se registriraju otkrića. Onda putujemo na lokaciju i istražujemo. Moramo biti izuzetno pažljivi i oprezni jer se nikad ne zna gdje točno počinje minsko polje. Potom, kad utvrdimo takozvanu sigurnosnu liniju, počinje potraga. Najprije se traži vizualno. Ako uočimo nešto sumnjivo, primjerice pakiranje mina, tada započinje mjerenje i osiguravanje čitavog područja.

I kako se onda točno odvija razminiranje?

Koristimo šipke za traženje mina ili detektore metala, kako bismo otkrili mine. Zatim istražujemo o kojoj vrsti mina se radi. Onda se analizira kako je mina konstruirana, koliko eksploziva ima i slično. I na koncu pokušavamo mine, jednu po jednu ukloniti s lokacije. Jer, kada bismo dozvolili da prva mina odmah eksplodira, ta bi eksplozija mogla pokrenuti i ostale. Zato se mine odnose na drugu lokaciju te se na kraju dana obavljaju eksplozije.

Je li teško otkrivati mine?

Mine koje se danas koriste imaju vrlo mali udio metala, odnosno, gotovo ga uopće ne sadrže. Dakle, primjerice 0,3 posto metala, to je zapravo samo udarna igla. I tako, kada na tlu područja kojega pretražujemo, naiđemo na komadiće metala, igle, različiti metalni otpad i slično, tada, naravno, dobivamo daleko više signala od tih metalnih dijelova nego od samih mina. Ali svaki taj dio moramo pregledati kako bismo na kraju pronašli mine.

Gube li mine s vremenom svoje djelovanje?

Upravo suprotno. One s vremenom postaju još opasnije. Mina, ovisno o vrsti, uvijek ima udio TNT-a ili mješavinu RDX. Ta vrsta eksploziva s godinama gubi fleksibilnost te tako postaje nestabilna. Ponekad je za detonaciju potreban tek lagani dodir. Tako mina može ležati u zemlji 80, 90 godina i još uvijek biti opasna. Uzmimo primjer Verduna u Francuskoj, poznatog bojišta iz Prvog svjetskog rata. Tamo su mine još uvijek aktivne. Iako su im detonatori sada već hrđavi i više ne funkcioniraju, još uvijek su moguće njihove eksplozije.

Vaš je posao izuzetno opasan. Koliki je rizik da Vam se nešto dogodi?

Na ovakvom se poslu uvijek nešto događa. To su stvari o kojima nerado govorimo. Ljudi se upoznaju, educiraju i treniraju. Evo jednog primjera kojega sam doživio u Afganistanu: jedan američki kolega čistio je mine uz pomoć stroja i prelazio je teren prije samog stroja. I tako je nagazio na minu. Sličnih primjera ima puno i to je uvijek jako loše. Uvijek postoji i opasnost zaostalih mina.

Autori: Christoph Ricking / Petra Švarc

Odgovorni urednik: Svetozar Savić

Gunder Pitzke je kapetan Bundeswehra. Do 2008. bio je stručni predavač za područje razminiranja u Pionirskoj školi Savezne vojske. Među ostalim, bio je u misijama razminiranja u Libiji, Afganistanu i Bosni i Hercegovini, gdje je i educirao lokalne službe za razminiranje.