1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Mi smo tintini, tinta je naša

Hiljade nastavnika širom Bosne i Hercegovine gubi goleme količine svog životnog i radnog vremena ispunjavajući uglavnom nevažne i besmislene formulare, dokumente, đačke knjižice i slično.

Čovjek koji ima prijatelje među nastavnicima ovih dana s ogromnim čuđenjem sluša o tome kako satima i danima (Iako postoji EMIS, program i baza podataka, koji većinu toga čini besmislenim) ispisuju nalivperima ili dokument-olovkama (ma šta one bile) đačka svjedočanstva i sve opet isto u njihove knjižice, pa onda slično u pedagoške listove, pa onda opet isto u školske matične knjige, a usput još popunjavaju, kontrolišu i isprivljaju dnevnike, sveske aktiva i sekcija. I sve to strogo pazeći da ne pogriješe, jer bi se stvar mogla zakomplikovati. (tj. sve ispočetka, osim ako pogriješe u matičnoj knjizi, onda ide ispravak cvenom hemijskom, uz potpis i ovjeru školskim pečatom...). Broj đaka, puta broj dokumenata, puta broj praznih crta na imbecilno sročenim dokumentima na kojima se npr. Sarajevo mora upisati četiri ili pet puta: Kanton (Sarajevo)... Škola (Sarajevo)... rođen/a u (Sarajevu)... adresa (Sarajevo)... U Sarajevu... Sati i dani sizifovskog posla u kojem je nečijom sadističkom voljom zabranjeno Bosna i Hercegovina pisati skraćeno BiH.

A kada se nastavnici stignu baviti učenicima?

A kada se nastavnici stignu baviti učenicima?

I čovjeku koji to sluša, i čudi se, dođe da upita sve njihove direktore, savjetnike, sekretare, upravnike: pa dobro ljudi, jeste li vi normalni? Imate li u glavama mozga koliko je tinte u nalivperu? Zašto ste toliko sigurni da je pelikan pouzdaniji od intela? Šta će se strašno desiti ako dijete svoje svjedočanstvo dobije odštampano na printeru, kao što se dobijaju uvjerenja o državljanstvu i rodni listovi? Jeste li ikada čuli za elektronsko bankarstvo? Kad vam je neko zadnji put rukom ispunio avionsku kartu?

Život u pluskvamperfektu

I čemu uopšte još uvijek služe đačke knjižice? (Osim možda odlikašima da u njih primaju novac ponosnih članova šire obitelji i užeg komšiluka.) U kojem vi pluskvamperfektu živite? Čemu vi ikoga možete poučiti o dvadesetprvom vijeku, sa hektarima vaših papira, na kojima razrednici do u besvijest ispisuju prazan prostor za Bosnu i Hercegovinu, kao da je teorijski moguće da škola u kojoj rade bude Trinidad i Tobago ili Gvineja i Bisao? Pri čemu uredno na svakom moraju prekrižiti učenik ili učenica.

Reda mora biti: učenik ili učenica?

Reda mora biti: učenik ili učenica?

Zar je zaista toliko teško (graniči li se s nemogućim?) da zdravu pamet stavite ispred nezdrave lojalnosti? Ko vas sprečava, ko vam prijeti, ko vam ne dozvoljava da promijenite ovu moronsku praksu koja iz godine u godinu ponižava vaše kolege? Šta je cilj: da cijede tintu dok ne propišaju krv?

Zar vas nije sramota trošiti sate i dane kontrolišući profesorima tačnost unosa, čitkost rukopisa i kvalitet ispisa? Kad je birokrata u vama pojeo pedagoga?

Ili ne činite ništa jer cijela ova skribomanija ima sasvim drugi cilj: da kao demonstracija sile pokaže nastavnicima i nastavnicama koliko malo vrijede, koliko je njihov posao u stvari nevažan, kako su oni samo sitni šarafići u mašini za ispiranje mozga. Da ih na kraju teške radne godine ubije u pojam, da im skrati godišnji odmor (ionako nemaju para za njega), da im ne ostavi nimalo vremena za stručno usavršavanje.

Jer bi onda možda otkrili kolika se paučina uhvatila na nastavnim planovima i programima i koliko obrazovanjem djece danas upravlja intelektualni kukavičluk odraslih.

Autor: Nenad Veličković

Odgovorni urednik: Zoran Arbutina