1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

"Mi oblikujemo budućnost rada!"

Ovo najavljuju njemački sindikati povodom 1. svibnja. To su samo puste želje. Oni mogu biti zadovoljni ako u budućnosti uopće budu mogli sudjelovati u oblikovanju rada, smatra Rolf Wenkel.

Već prilično točno 125 godina, nakon krvavih radničkih prosvjeda u američkoj metropoli Chicagu, sindikati koriste 1. svibnja kao dan prosvjeda i praznik u borbi za veće plaće i veća prava radnica i radnika na cijelome svijetu. U Njemačkoj su se političari dugo protivili da taj dan postane praznik, sve dok ga upravo nacional-socijalisti nisu proglasili Praznikom rada.

Nakon Drugog svjetskog rata Njemački savez sindikata je taj dan uvijek koristio kako bi pokrenuo kampanje za poboljšanje radnih uvjeta - kao primjerice sredinom 50-ih godina prošlog stoljeća, kad su sindikati od poslodavaca htjeli iznuditi petodnevni radni tjedan. Na kraju je on i uveden, a nezaboravno je tadašnje geslo sindikata: "Subotom tata pripada meni!"

Rijetko su njemački sindikati imali tako jako geslo kao što je bilo ovo za petodnevni radni tjedan kad se radilo o Prazniku rada. Sjeća li se netko prvog gesla nakon pada Berlinskog zida. Glasilo je "Dijeljenje povezuje" i izazivalo čuđenje.

Ovaj put Njemački savez sindikata za 1. svibnja poručuje: "Mi oblikujemo budućnost rada!" Jao. To zvuči tako obično, to zvuči prkosno i to zvuči kao pusta želja da se vrati nešto što je, kako se čini, odavno otišlo iz ruku.

Rolf Wenkel

Rolf Wenkel

Jer, sindikate prati ista sudbina kao i kršćanske crkve i sportska društva. Oni ostaju bez članova, nema podmlatka, a žene su često premalo zastupljene. Zato nije čudo što se sindikati stalno žale da se Praznik rada sve više koristi za odmaranje na terasama kafića, a samo rijetki izlaze na ulice kako bi demonstrirali za radnička prava.

Za to ima razloga. S jedne strane, njemački sindikati već gotovo četvrt stoljeća moraju izaći na kraj s gubitkom članova do kojega je došlo zbog navodnoga gubitka značenja u mogućnosti utjecaja sindikata. S druge strane sindikati u Njemačkoj proveli su čitavo desetljeće boreći se za održanje radnih mjesta, dali su prednost čuvanju radnih mjesta pred borbom za veće plaće. Drugim riječima, bili su skromni što bi više pristajalo nekim drugim europskim zemljama, a rezultat je da je nekadašnji bolesnik Europe postao njegova lokomotiva.

To je bilo dobro, to je bilo ispravno, to je smanjilo troškove plaća, kako kažu ekonomisti, i to je Njemačku učinilo konkurentnijom od njezinih susjeda. Ipak, bojim se da budućnost rada ne oblikuju sindikati. Budućnost rada u razvijenim zemljama kao Njemačka ili Japan zacijelo će više karakterizirati demografski razvitak društva koje sve više stari.

I budućnost rada će oblikovati inženjeri i IT-stručnjaci, koji rade na proizvodnji budućnosti nazvanoj "industrija 4.0". Studije Sveučilišta Oxford predviđaju da će za 20 godina svako drugo radno mjesto biti pogođeno automatizacijom i digitalizacijom i da se to ni izdaleka neće ograničavati na klasičnu pokretnu vrpcu, nego da će zahvatiti i zanimanja s višom kvalifikacijom.

To izaziva strah. Hoćemo li ostati bez posla? Je li moj posao siguran? Sindikati će, pretpostavljam, u ovakvim vremenima prije zauzeti konzervativnu ulogu, usmjerenu na moguće očuvanje postojećeg stanja - a ne oblikovati budućnost rada. U najboljem slučaju oni će sudjelovati u oblikovanju. Što ne mora biti tako fatalno kako zvuči. Jer, posvuda tamo gdje tehnički napredak uzburka klasični svijet rada, gdje se prognozira kraj uobičajenoga radnog dana, gdje ljudima prijeti doživotno seljakanje s posla na posao, ni u kojem slučaju ne može škoditi ako sindikati imaju što reći. I u budućnosti će biti tako.