Mi nismo neprijatelji

Nakon atentata u Mančesteru ponovo se razvila debata o tome koliko je islam uopšte spojiv sa zapadnim načinom življenja. Ubiti ljude i djecu na jednom pop koncertu a pri tom se pozivati na Kuran, onda se postavlja pitanje - da li je to islam?

Ja sam migrant iz Pakistana koji živi na Zapadu. Samo zbog toga strahujem od ove podijeljene retorike koja prati ovakve tragedije, koja se protekle nedjelje mogla čuti u vezi sa napadom u Mančesteru. Zaprepašćen sam uticajem islamofobije na politiku i radujem se svakom koji skače na mene s nepravednim tvrdnjama a propo migranata. Ali, ja tačno znam kako izgleda religiozni fašizam: to je zakon koji ženu proglasi odgovornom zbog toga što je silovana, to su serije ubistava, kada se ubije student zbog sumnje na bogohuljenje, to je masakr nad 132 školske djece.

U mnogim islamskim zemljama je političkim mejnstrimom ovladao religiozni ekstremizam. Zbog toga i ja takođe razumijem kada me ljudi pitaju: je li to stvarno ono što muslimani žele? Hoće li i nama donijeti to sjeme i trebamo li ih pustiti u našu zemlju?

Razumljiva i ozbiljna pitanja na koja nije moguće dati jednostavne odgovore. Činjenica je da su mnoga islamska društva neprijateljski nastrojena progresivnoj politici, ali to ne znači da islam ne može takođe da bude izvor inspiracije za naprednu politiku u ovom društvu.

Ko čini terorizam nevidljivim?

Religioznost se oblikuje na osnovu ličnih iskustava, zbog toga je nemoguće pojmiti moralne vrijednosti vjere. Roditelji 132 ubijene djece u napadu talibana u pakistanskom Peševaru 2014, osjećaju da pripadaju muslimanskoj vjeri. I ja zaista ne znam kako oni mire te dvije činjenice.

Terorizam je spektakl nasilja koji budi strah i koji našu moć predočavanja okreće protiv nas, pisao je izraelski autor Juval Noa Harari u birtanskom Gardijanu. Ovaj "teatar terora" iskrivljuje političke perspektive. Ono što je danas mnogo važnije jeste držati oči otvorenim za ono što terorizam čini nevidljivim, a to je raznolikost muslimanske vjere.

I čak ako je već toliko puta rečeno: ovaj argument primorava pobliže razmatranje kategorije zvane "zapadna društva".

Uvjerenje da islam obrazuje jednu stabilnu cjelinu, nezavisnu od vremena i prostora, isto tako je pogrešno kao i ideja da su zapadna društva bez ostatka svijeta postigla svoju toliko hvaljenu otvorenost. Vrijednosti poput slobode, tolerancije i racionalizma nisu prava koja se stiču rođenjem u jednoj jedinoj kulturi. Ako bismo zaista željeli da upoznamo islamski svijet u svoj njegovoj kompleksnosti, morali bismo se pomjeriti jedan korak u stranu, odnosno izaći iz sopstvene sjenke.

Slojeviti muslimanski život u Mančesteru

Jedan od najuočljivijih detalja u filmu "Moonlight" reditelja Berija Dženkinsa iz 2016. je da u njemu ne igra nijedan jedini bijeli protagonist. On tematizira sve tipične teme koje su u vezi sa životom crnaca (drogu, kriminal, mačoizam). Filmu je uz to uspjelo da ostane u svom kontekstu bez obzira na očekivanja autsajdera.

Kada dođe do tuče među vršnajcima u školi onda se umiješa crni nastavnik. Isto tako je i sa ljekarima, policajcima ili takođe sa figurom oca, koji, bez da je to znao, prodaje krek majci jednog dječaka.

Možete li sebi zamisliti kako bi izgledao film o muslimanima u Mančesteru? Kakve bismo sve karaktere tamo susreli? Možda 22-godišnjeg britanskog Libanca koji tokom putovanja u građanskim ratom razorenu domovinu biva indoktriniran od strane ekstremista. On sam sebe vidi kao važnog pješadinca u svetom ratu i iz neobjašnjivih razloga razmišlja da se tokom jednog pop koncerta raznese bombom u paramparčad.

Za to vrijeme na posao stiže vlasnik taksi udruženja Sem Aršad u Mančesteru. Telefoni su se usijali od zvonjenja - tinejdžeri u histeriji, zabrinuti roditelji. On saznaje da se dogodila teška eksplozija tokom pop koncerta i jasno mu je da je tu morala da bude veoma mlada publika i da mnogi do njih nemaju novca za taksi. On spontano odlučuje da ponudi besplatnu vožnju kako bi ljudi mogli sigurno doći kućama.

Neki su teško povrijeđeni i voze ih najkraćim putem u bolnicu, gdje ih prima dr Munir Hakimi. Rane su užasne ali on je već vidio slične dok je kao dobrovoljac bio priključen pobunjenicima u zaposjednutom dijelu Siriji. Sjeća se kako je vršio operacije pod stalnom vazdušnom opasnošću.

Nekoliko sati kasnije Islamska država preuzima odgovornost za napad. Hakim se nada da će svi ljudi koje je spasao i tamo i ovdje jednog dana spoznati šta im je zajedničko i šta je u igri.

Borba za pravo da se zoveš musliman

Kada se vijest o napadu proširila hiljade ljudi su se okupile na Albert skveru kako bi izrazili jedinstvo i protivljenje. Mnogi ahmadi muslimani su takođe bili među njima koji su visoko nosili transparent s natpisom: ljubav za sve, mržnja ni prema kome.

Ahmadi muslimani pak imaju iskustva sa isključivanjem. Oni su u Pakistanu odbacivani, demonizovani i prema zakonu su ih označavali nemuslimanima. Uprkos svoj negativnosti, koja je danas povezana sa etiketom "musliman", ahmad izdržavaju i najgore da bi imali pravo da se nazivaju muslimanima.

A nakon probdjevene noći morali bi se naoružati strpljenjem za sve uvrede i poniženja koja ih očekuju narednog dana. Teroristi su se pak u isto vrijeem radovali. A onda svi idu na spavanje prethodno se moleći istom Bogu.