Metalnim šiljcima protiv beskućnika

Torsten Meiners se svakodnevno bori za život dostojan čovjeka. On već deset godina nema stalno mjesto boravka, živi u napuštenim kućama, prihvatilištima ili na ulici - i to usred Hamburga, jednog od najbogatijih njemačkih gradova.

Put iz uređenog života s poslom i stalnim mjestom boravka do beskućništva u njegovom je slučaju bio vrlo kratak. Prije desetak godina više nije mogao plaćati stanarinu. Zbog ovisnosti o kockanju upao je u dugove, a depresija ga je lišila svake volje za životom. „Na samom početku depresije i beskućništva spavao sam u parku.” Hranu je nabavljao na obližnjoj benzinskoj crpki gdje je čistio zahode i zauzvrat dobivao namirnice koje se nisu prodale. Još je nešto gotovine dodatno zarađivao skupljajući boce. Kasnije je najčešće spavao u napuštenim kućama.

Podijeljeno društvo

U tako bogatoj zemlji kao što je Njemačka zapravo ne bi smio postojati značajniji broj beskućnika. Prema procjenama Njemačkog instituta za istraživanje gospodarstva (DIW) privatna su kućanstva 2012. godine raspolagala neto imovinom u ukupnom iznosu od 6,3 bilijuna eura. Znači, po svakoj odrasloj osobi to su bile 83.000 eura. No istraživanje je pokazalo da ni u jednoj zemlji euro-zone imovina nije tako nejednako raspodijeljena kao u Njemačkoj. Jedna petina svih odraslih osoba nema nikakvu imovinu, sedam posto njih imaju veće dugove od imovine.

Savezna udruga za pomoć beskućnicima, krovna njemačka udruga za pomoć beskućnicima, utvrdila je da je u zadnjih nekoliko godina došlo do drastičnog porasta broja beskućnika u Njemačkoj. Godine 2012. oko 284.000 ljudi nije imalo stalno mjesto boravka. U usporedbi s 2010. riječ je o porastu za oko 15 posto. Savezna udruga za pomoć beskućnicima čak prognozira da će do 2016. godine broj beskućnika dodatno porasti za 30-ak posto na 380.000 ljudi.

Borba protiv siromašnih – a ne siromaštva

Ionako težak život na ulici za Torstena Meinersa u proteklih nekoliko godina nije postao ništa lakši. Umjesto na pomoć i podršku on često nailazi na odbijanje i represivne mjere – i od strane grada. Tako je prije nekoliko godina pod mostom Kersten-Miles u gradskoj četvrti St. Pauli napravljena ograda kako bi se beskućnicima onemogućio pristup njihovom omiljenom mjestu za spavanje. “Bilo je javnih prosvjeda jer su ljudi rekli da ne žele takvu izolaciju“, priča Meiners. To je dovelo do privremenog uklanjanja ograde. No od požara koji je izbio u proljeće 2013. godine građevinske skele blokiraju površinu u blizini Reeperbahna. “Ondje će u dogledno vrijeme ostati bauštela jer se želi izbjeći sukob.” No prava sanacija štete ondje se ne provodi.

Osoblje koje je zaduženo za sigurnost redovito tjera beskućnike s glavnog kolodvora, kaže Meiners. Christoph Butterwegge, istraživač na Sveučilištu u Kölnu koji se bavi temom siromaštva, utvrdio je koji su razlozi za to: “U tijeku je komercijalizacija glavnih kolodvora koji se sve više pretvaraju u konzumerističke hramove u kojima možete odmah uskočiti i na vlak. Odgovornost se predaje u ruke privatne tvrtke. Ona zatim provodi odgovarajuću čistku i ne ostavlja više mjesta siromašnima i beskućnicima kako bi tu i tamo mogli provesti noć u nekom kutu kolodvora.”

Posebno agresivan oblik tog izgona prije nekoliko se godina dogodio na ulazu u trgovinu jednog velikog modnog lanca. Tijekom noći je kroz male mlaznice na zidu ispuštena voda na površinu ispred ulaznih vrata. Tko je ondje odlučio provesti noć, trgnuo se iz sna mokar do kože. Početkom ove godine ista se stvar zatim dogodila i ispred podružnice te modne kuće u Münsteru. No cilj tih mjera nije protjerivanje beskućnika, tvrdi ta tvrtka. Cilj je navodno samo očistiti to područje. U Hamburgu je „noćno tuširanje“ obustavljeno nakon prosvjeda.

Beskućnicima se preživljavanje u gradovima ne otežava samo u Njemačkoj. U Londonu je postavljanje metalnih šiljaka na ulazu u stambenu zgradu izazvalo veliko ogorčenje. Kućna uprava je tako htjela spriječiti da se ljudi zadržavaju na tim mjestima.

Torsten Meiners nema razumijevanja za takve mjere. „Tako se jednostavno ne može postupati s ljudima.“ Unatoč tomu on shvaća i poslovne ljude i stanovnike. “Kad ujutro krenete na posao i vidite ljude kako spavaju u ulazima – možda još i u alkoholiziranom stanju, to nije prihvatljivo ni za jednu stranu. Zato se moraju pronaći rješenja koja će koliko-toliko zadovoljiti sve.“

Kao pozitivan primjer navodi inicijativu koju su pokrenuli poslovni ljudi u Hamburgu. Oni su beskućnicima na raspolaganje stavili metalne ormariće za zaključavanje i sobu u kojoj se mogu oprati. Takvo što pridonosi suživotu punom međusobnog razumijevanja i pozitivno je za obje strane, navode.

Neuspjela socijalna politika

Najbolje bi, naravno, bilo kad bi doista stabilna socijalna mreža spriječila da ljudi uopće moraju živjeti na ulici. Jer takav život zapravo nikad nije stvar dobrovoljne odluke, kaže Meiners. “Da dobiju neku ponudu, sigurno je nitko ne bi odbio.” No na tržištu stanova u Hamburgu, gdje zbog nedostatka stambenog prostora kojeg si ljudi mogu priuštiti vlada napetost, beskućnici ne bi imali šanse.

Butterwege, koji se bavi istraživanjima na temu siromaštva, smatra da je za to odgovorna i neuspjela politika u proteklih nekoliko godina. „Umjesto da stambenu politiku sve više prepušta privatnim investitorima, država bi trebala spriječiti da ljudi postanu beskućnici – onako kako je to nekoć činila s pomoću projekata izgradnje socijalnih stanova.„ No društvo se umjesto toga sve više prepušta tržištu, prema motu: „Ako svatko misli na sebe, nitko neće biti izostavljen. To je socijalna barbarizacija i zapuštanje društva.“