1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Medalje ne donose sreću

Demonstranti su tokom OI u Pekingu željeli održati proteste u zato predviđenim zonama. No, dozvolu nisu dobili. Mnogi smatraju da Vlada strahuje od protesta, ali i da medalje neće smanjiti nezadovoljstvo.

default

Olimpijske igre u Pekingu ulaze u završnicu

U Mart ove godine na Tibetu je došlo do velikih nemira. Kineska vlada je protiv demonstranata koristila sva sredstva. Svijet je bio šokiran. Došlo je do protesta prilikom nošenja olimpijske baklje širom svijeta. Mnogima je tek sada jasno da kineska Vlada pojmove „ljudskih prava“, „slobode štampe“ i „slobode mišljenja“ razumije drugačije od demokratskih zapadnih zemalja. Kratko prije početka Olimpijskih igara kineska vlada je poduzela opsežne sigurnosne mjere i izdala kodeks ponašanja o tome šta je tokom Igara dozvoljeno, a šta ne. Shodno tom kodeksu demonstracije se mogu održavati samo u posebnim zonama i moraju biti najavljene. Prema zvaničnim navodima podneseno je više 70 zahtjeva za održavanje demonstracija i gotovo isto toliko zahtjeva je svojevoljno povučeno. No, neki ove navode vlasti negiraju.

Sve je isključivo šou

Park Ritan, u srcu Pekinga, je jedna od tri protestne zone, u kojoj je tokom Olimpijade dozvoljeno održavanje demonstracija. Nekoliko muškarac sjedi okupljeno za malim kamenim stolom u sjeni drveća. Piju čaj i igraju karte. Čim se neki prolaznik približi oni ga pogledaju. Prilično je jasno da se ne radi o strastvenim igračima karata i ljubiteljima ispijanja čaja, već o policajcima u civilu. Kineske vlasti do sada nisu odobrile održavanje ni jednih demonstracija koje su im prijavljene, kaže Shan Chun: „Ja sam prijavila održavanje demonstracija još 07. i 08. avgusta. Išla sam u policiju, podniijela zahtjev i uz to priložila kopiju mog pasoša. Oni su mi samo usmeno rekli da to ne prihvataju. Pismeno obrazloženje su odbili dati. Ja sam još jednom nakon toga otišla. Tada su mi rekli da imam personalni problem. Čekala sam četiri sata u policiji, za to vrijeme je odbijeno više do 10 zahtjeva za održavanje demonstracija. Vlada zapravo uopće ne želi dopustiti nikakve demonstracije. To je bio isključivo šou.“

Cjelodnevno prisluškivanje i praćenje

Shan Cun je 36-godišnjakinja koji potiče iz sjeverne Kine. Radila je kao liječnica pri vojsci da bi 2001. godine bila otpuštena. Razlog zbog koje je otpuštena joj nije saopćen. Odlučila se za proteste u ime 2000 nekadašnjih vojnika koji su prošli slično kao ona. Nakon otkaza nisu dobili ni obeštećenje, ni penziju. Neki od njih su sada primorani na prosjačenje, kaže Shan Chun: „Bila sam već dva puta uhapšena. Moj telefon se prisluškuje 24 sata dnevno. I ovaj poziv se prisluškuje. Kada idem kući prate me službenici policije, kada sjedim u Internet cafeu oni sjede pored mene.“

Strah ne donose stranci, već domaći

Unatoč velikim mjerama sigurnosti prije svih tibetanskim aktivistima iz inozemstva uspijeva i tokom Olimpijskih igara privući pažnju. Oni nakon toga bivaju prvo saslušani, a onda protjerani iz zemlje. I dok se u medijima u inozemstvu oko toga diže buka, u medijima na kineskom jeziku informacije o tome su cenzurirane. Protesti aktivista iz inozemstva za kinesku vladu ne predstavljaju opasnost. Shan Chun kaže da kineska Vlada ima strah od vlastitog stanovništva. Ukoliko demonstriraju nezadovoljni seljaci, odnosno ljudi čija su prava ugrožena ili oni koji se bore za ostvarivanje više sloboda, to za kineske vlasti predstavlja problem: „Prije Olimpijskih igara kineske vlasti su brojne kritičare uklonile iz Pekinga ili čak uhapsile. Kineska Vlada dobro zna: ukoliko udovolje jednom zahtjevu za održavanje demonstracija tada će uslijediti na hiljade zahtjeva onih koji žele protestirati. To se onda više ne bi moglo kontrolirati. Olimpijske igre ne trebaju narodu. Naša vlada ima tako puno straha jer dobro zna: Medalje, koje ovdje osvajamo, nezadovoljne ne čine sretnim.“