1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Mecene sebičnih motiva

U vrijeme praznih državnih blagajni, muzeji se vesele svakoj privatnoj donaciji umjetnina. No ne krije se iza svake donacije želja za dobrobit društva. Motivi su različiti.

O akcijama poput onih u SAD-u gdje javni muzeji oduvijek žive od privatnih donacija, u Europi mogu samo sanjati. U najsvježijem sjećanju je donacija kozmetičkog mogula Leonarda Laudera koji je Metropolitan Museumu u New Yorku poklonio svoju kubističku zbirku s djelima rodonačelnika smjera poput Pabla Picassa ili Ferdinanda Légera. I površna šetnja zbirkom ovog muzeja otkriva da se kod većine djela radi o poklonima velikodušnih mecena.

Bez mecena nema muzeja

I u Europi muzeji, koji su ovdje tradicionalno bolje opskrbljeni državnim novcem nego slične ustanove u ostatku svijeta, sve više ovise o privatnim donacijama. Jer u vrijeme kada javne blagajne zjape prazne, a kulturni budžeti se kresaju na minimum, novaca jedva da se ima za održavanje postojećeg stanja.

Metropolitan Museum of Art New York USA MET

Bez mecena nema muzeja - Metropolitan Museum of Art u New Yorku

O novim nabavkama na globalnom tržištu umjetnina koje je podređeno zahtjevima onih koji raspolažu većim budžetom, direktori (većine) europskih muzeja mogu samo sanjati. "Bez donacija nema muzeja", zaključuje Gerhard Finckh, direktor muzeja Von der Heydt u Wuppertalu. I njegov kolega iz muzeja Kunstpalast u Düsseldorfu, Beat Wismer je svjestan da bez privatnih donacija njemački kulturni krajobraz ne bi bio tako bogat. "Treba samo baciti pogled na pločice uz izvješena umjetnička djela pa se brzo stekne uvid u to koliko toga potječe iz privatnih kolekcija", kaže Wismer. Njegova ustanova nedavno je na poklon dobila kolekciju Willija Kempa, jednu od najbogatijih privatnih zbirki umjetnost nakon 1950. u Njemačkoj.

Po mjeri kolekcionara

No kolekcija ipak mora pristajati u programsku orijentaciju neke muzejske ustanove. Druga prepreka je ta da donatori ne zahtijevaju nemoguće. Mnogi mecene smatraju da im donacija daje za pravo uređivati koncept muzeja. Vrlo često se od direktora muzeja traži da poklonjenu zbirku izloži trajno i "bez selekcije". "Tada ljubazno moramo odbiti donaciju", kaže Wismer. No tako nešto si mogu priuštiti samo vodeće ustanove. Miješanje privatnih kolekcionara u rad državnih ustanova koje preživljavaju zahvaljujući milijunima poreznog novca doseglo je svoj vrhunac prošlogodišnjim skandalom u Bonnu. Tada je u muzeju Bundeskunsthalle izložena privatna zbirka djela Anselma Kiefera u vlasništvu poduzetnika Hansa Grothea. Problem je bio u tomu što je kolekcija izložena bez intervencije kustosa muzeja, potpuno neselektivno i po mjeri samog vlasnika zbirke. Da stvar bude gora, ovaj kolekcionar se već našao u središtu jednog kulturnog skandala kada je od iste Bundeskunsthalle 2001. tražio povrat već doniranih djela koja je zatim prodao.

Neplemeniti motivi

"Neplemenitih" motiva donacija ima podosta. Često se neka djela svjesno doniraju kao dijelovi neke kolekcije. Izlaganje u državnim muzejima ostatku kolekcije donatora automatski podiže cijenu i ugled. Često se prilikom donacija jednostavno radi o čistoj uštedi poreza, pogotovo u slučaju kada se radi o nasljedstvu. No brojni su primjeri u kojima velikodušne mecene uz pomoć države sebi žele sagraditi spomenik za vječnost. Bračni par Brandhorst je 1999. gradu Münchenu poklonio svoju zbirku suvremene umjetnosti s djelima Gerharda Richtera, Brucea Naumana i Damiana Hirsta. No uvjet je bio da se djela izlože u "prikladnom" prostoru.

Muzej Brandhorst

Muzej Brandhorst u Münchenu

Grad je tada za 48 milijuna eura poreznog novca sagradio zgradu muzeja koji danas nosi ime mecena. Slično trenutno pokušava i bračni par Pietzch koji bi gradu Berlinu htio pokloniti svoju kolekciju nadrealista. No problem je u tomu što je, za razliku od bogatih Bavaraca, Berlin već godinama na rubu stečaja i jednostavno si ne može priuštiti još jednu kulturnu ustanovu takvih razmjera. Postoji mogućnost da kolekcija Pietzch završi u nekom manjem ali bogatijem gradu od Berlina koji je spreman utrošiti nekoliko desetaka milijuna. No takvih je gradova u Njemačkoj sve manje.

Autor: Nenad Kreizer (dpa)

Odgovorna urednica: Belma Fazlagić-Šestić

Preporuka redakcije