Mars aevi

Spustiš pogled malo niže, bilbordi uz ceste dreče pink-sloganima, sa stubova ulične rasvjete mašu ti plakati, vjetrobrani na autobuskim stanicama nude ti varljivu zavjetrinu, kombiji i taksiji guraju te dalje od kolovoza, omladina s panoiranim leđima tiska te s trotoara, u kino se ne isplati sakrivati, reklame traju duže od filma dodaš li im sve kadrove kojima producent isplaćuje sponzore, u tramvaju te rukohvati s ponudama za kredite udaraju u čelo ako pred njima odlučiš zažmiriti...

Kako to da niko iz svijeta advertajzinga nije zapikao groblje?!

Bespomoćan, zamišljaš ljude kojima je to posao: oduzimati svijetu jednu dimenziju, da bi ga se svelo na dvije. Jednim raspinjanjem platna preko petospratnice učiniti od nje televizor; na ruševini od rata neobnovljenog doma penzionera u Nedžarićima reklamirati "sve za ljepši dom". (Kao da je neko čovjeku s iskopanim očima - onome iz Goranove Jame - navukao preko jedne duplje kožni povez s reklamom za Ray Ban...) Da li bi, pitaš se, arhitekta ove slučajne instalacije, na primjer, slijedeći istu svoju komercijalnu logiku, majčinu sahranu iskoristio da na njen sanduk nalijepi reklamu za citostatike? Prosto ti dođe čudno kako to da niko iz veselog svijeta advertajzinga još nije zapikao groblje:

- dedi prepuklo srce za unucima u Americi, a na sanduku reklama za jeftine letove preko okeana;

- ženu ubila ledenica a na kovčegu reklama za klimu;

- nanu pregazio smetljarski kamion, a na bijelom tabutu zeleni se izvezen logo ekološke stranke...

Zamišljaš tako šarene sanduke i tabute, i sretne ožalošćene porodice marketinškom preduzimljivošću oslobođene tereta pokopnih računa, i čini ti se da razumiješ zadovoljstvo Sarajlija vlašću koja je za samo petnaest godina tranzicije cijeli jedan grad svela na gabarite javne kuće.

Ne živi se od staraca nego od stranaca

Nekako ti je jasno i bistro u glavi zašto je u ratu devastirana zgrada Elektroprivrede obnovljena, a ovaj dom penzionera još uvijek nije. Zašto on tu stoji kao spomenik propuhu, a Momo i Uzeir se šepure kao da nikad nisu gorjeli. Jasna ti je pobjednička logika; ne živi se od staraca nego od stranaca. U kojoj čaši pjenuša šampanjac, u toj ne škljocaju vještačke vilice. Ko šmrče kokain, ne troši na respiratore. Čelik je plemenitiji u golf-štapovima nego u vještačkim zglobovima. Jedno opeglano lice neće se namrštiti ni zbog stotinu zbrčkanih ljudi.

Ljubeći mladost vampirski u vrat, kapital regrutuje vojsku zombija programiranih da nadmetanje pretpostave saradnji. Sapeti ratama za kredite, sa sve manje novca i sve više kartica, razmijenivši po lošem kursu život za karijeru, teško sastavljajući rečenice duže od slogova, oni su sasvim nalik staklenim palatama koje osvajaju Sarajevo (ili Skoplje, Zagreb, Beograd, Split...) popunjavajući u vidokrugu praznine među bilbordima.

Međutim, ako osobe mogu ličiti na zgrade, onda među svim tim staklenim prazninama hodaju i ljudi sasvim drugačiji: neugledni, prezreni, skrajnuti, niškoristi u svijetu grabljenja i rasipanja, međutim dovoljno mudri i dostojanstveni da ne traže po Merkuru ono što im je oteo Mars.

Autor: Nenad Veličković

Odgovorna urednica: Marina Martinović