1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Marionetarna politika

Da čovjek postavi lutke u parlament, stavi svakoj kapu njene stranke na glavu, i zaduži po jednog iz stranke da im diže ruku, kad se glasa, šta bi se u ovoj državi promijenilo?

default

Ko je barem jednom prošao kroz četvrt Crvenih svjetala u Amsterdamu neće proći ravnodušno pored ovog izloga u srcu Vase Štrase. Podsjetiće ga gola plastična žena s novogodišnjom kapicom na glavi na prostituke izložene pogledima turista. Možda će se saplesti o retoričko pitanje: je li tim seksualnim proleterkama svijet bolji i veseliji zato što u gradu Ane Frank žive od neskrivanja?

Je li svijet uopšte bolji zato što kristalnu noć zaboravlja u najluđoj?

Ali, o čemu da filozofira sarajevska studentica koju vizni režim nije odveo dalje od pedaline u Neumu? I ona vidi da nešto s ovim izlogom nije u redu, i da ovakva slika ne bi mogla osvanuti u čitanci za osmi razred; previše je bradavica na pogrešnim mjestima. Da su na nosu i bradi, i da iz njih rastu dlake, lokalna pedagogija radosno bi zapljeskala; to što su pred njom žene postale ravnopravne, ne znači da su prestale biti vještice.

Međutim, škola i školstvo nisu teme buduće inženjerke. Misli njene generacije zaposjedaju crne hronike i siva ekonomija. Njen manifest napisali su Marks & Spencer, radije gleda Oprah nego što čita Virdžiju Vulf... Malo je vjerovatno da će zaboraviti kuda je krenula, i da će ući u radnju. Pa ipak...

"Zatvoreno, inventura", kaže poslovođa. Malo je nervozan. Prošli su praznici; odsvirali su muzičari Štrausove valcere, odskakali su skakači četiri skakonice, pojela se sarma, spucala ruska salata, ispucali šampanjci i petarde, vrijeme je ravnanja računa...

"Ne kupujem", kaže ona. "Tražim posao."

"Tražite na birou. Ovdje ga nema", odbrusi poslovođa. Ali se onda sjeti da pridošlica može biti neka očajna samohrana majka, nego da je možda iz neke nevladine organizacije, da je iz neke vladine inspekcije, da je s neke televizije. Nije mudro biti neljubazan. Zato ostavi digitron i odluči posvetiti se djevojci.

"A kakve kvalifikacije imate", upita je.

"Pedeset četiri kilograma, visina 169, grudnjak 75C", odgovori ona.

Schaufenster Sarajevo FLash-Galerie

Poslovođa jednim pogledom provjeri kvalifikacije, drugim potraži negdje skrivenu kameru i mikrofon.

"A šta mislite da biste s tim kvalifikacijama mogli raditi ovdje?" upita nakon što zaključi da je mikrofon dobro sakriven.

"Mogla bih", odgovori djevojka, "sjediti u izlogu umjesto ove lutke."

Poslovođa klimne glavom. U mislima je već skinuo s djevojke odjeću sa Sirana, i oblači je u slovenačku čipku. Misao je privlačna, ali je otresa jednim, u nedostatku preciznijeg poređenja, konjskim pokretom glave.

"A za to očekujete i neku platu?" upita, s blagom ironijom.

"I doprinose" odgovori djevojka, prelazeći preko ironije.

"Za sjedenje?"

"Pa sjedi pola države na budžetu, pa se niko ne čudi."

S takvim kvalifikacijama u izlogu?!

Poslovođa klimne glavom. To je istina. Osjeti da mu se dlanovi vlaže. A to znači da će uskoro znoj početi izbijati svuda. Da barem nije jeo sinoć bijeli luk. Ali kako da ga ne jede, kad gripa hara okolo, i svako mu huče u lice?

"Šta ste po zanimanju?" pita, smišljajući kako da razgovor privede kraju, prije nego Axe i češnjak udruže snage.

"Studiram."

"Šta?"

"Mašinstvo. Ali, s bolonjom nikad niste sigurni."

"A honorarno, ne radite za neku televiziju, ili za novine?"

"Ne."

"I ne možete naći ništa preko studentskog servisa? Nego morate ovako?"

"Da biste našli posao preko studentskog servisa, prvo morate naći nekoga u servisu."

"A koja ste godina?"

"Peta."

"U moje vrijeme samo se medicina studirala pet godina."

"Sad se sve studira pet. Ali, ima malo veze s onim što bi se trebalo raditi narednih tridesetpet."

"Skoro ste inženjer. Zar nije šteta da s takvim kvalifikacijama sjedite u izlogu?"

"Pa ako nije šteta da doktori i profesori sjede u vladi i ministarstvima, zašto bi bila šteta da ja sjedim u izlogu?"

"Zato što oni..."

Poslovođa ne dovrši rečenicu. Htio je reći zato što oni rade nešto korisno, a od sjedenja u izlogu nema nikakve koristi, ali se ugrizao za jezik. Zaista, šta ti ljudi tamo, takozvani poslanici, ili parlamentarci, rade korisno? Većina ih sjedi kao lutke. Jedini posao im je da dignu ruku, za ono što im iz stranke kažu. Da čovjek postavi lutke u parlament, stavi svakoj kapu njene stranke na glavu, i zaduži po jednog iz stranke da lutkama diže ruku, kad se glasa, šta bi se u ovoj državi promijenilo? Poslovođa dva puta snažno otrese glavom. Ali se slika ne da otresti: Sjede lutke u parlamentu. Muške s fesovima, šajkačama, francuzicama, šeširima, ženske s tokicama i maramama. Pred svakom materijali, fascikle, laptopi, novine... Samo šef poslaničke grupe živ čovjek, kad treba govori, kad treba diže lutkama ruke...

Schaufenster Sarajevo FLash-Galerie

Djevojka se nakašlje.

"Mogla bih početi s poslom kad završite inventuru."

Poslovođa se trgne. Sad je već siguran da ovo nije skrivena kamera, niti je inspekcija. Samo nije još sasvim načisto je li djevojka ozbiljna, ili ga od dosade zajebava.

"A s kolikom platom biste bili zadovoljni?"

"Pa s poslaničkom."

Poslovođa uzalud pokušava čuti zajebantske tonove u njenom glasu.

"Ništa više?“ pokušava biti ironičan.

"Zapravo, trebalo bi više. Vi ćete od mene imati koristi, a od njih uglavnom imate samo štetu."

Poslovođa klimne glavom. Djevojka je u pravu. Pacovi su domaće životinje, kakva je vlast štetočina. Hajduci su uzimali od bogatih i dijelili siromašnim, ovi uzimaju od siromašnih i dijele sami sebi. Zaposlenost sve manja, a njima prihodi sve veći.

A od ove cure u izlogu stvarno bi bilo koristi. Skupljao bi se narod. Snimala bi televizija. Postala bi radnja poznata u regionu a i šire. Možda bi i u službi napredovao. Ali gdje da namakne novac za poslaničku platu? Od toga u ovoj radnji živi pet familija.

Kao da čita njegove misli, djevojka nastavi: "Za razliku od lutke, ja se sama mogu obući i presvući. I mogu svaki dan izlagati na sebi drugu robu. Ako treba, i više puta u danu. Mogu mahati prolaznicima. Mogu djeci slati pusice. To vaše lutke ne mogu."

Poslovođa malo sluša, a malo zamišlja djevojku u rublju. Sluti ispod akrilika i poliamida na njoj privlačne obline, ali gdje da namakne poslaničku platu!? Već mu u poređenju s njom ove gole lutke dolaze nekako jadne i bijedne. Kupaće kostime u novembru bi rasprodala, po punoj cijeni...

Zašto može da se mijenja displej a ne može lutka?!

Ali, ne ide to, da se smije i može, već bi neko to do sada uradio. I tu odjednom padnu poslovođi napamet oni bogobojazni ljudi što tuku pedere i bodu harekrišne. Takvima smeta golotinja i na trafikama.

I u njegovu viziju žive lutke udari cigla, i izlog njegove radnje premreže pukotine kao džinovska paučina.

"Ne ide to, da čovjek mijenja lutku," prošapće, budeći se iz sna.

"Zašto? Ako može da mijenja displej, zašto ne može lutku? Jeste li vidjeli one dečke što hodaju s reklamama na leđima?"

Poslovođa se u sebi lako složi s djevojkom. I fudbaleri igraju s reklamama na leđima. Gdje god pogledaš, reklama. Od reklama više ljude ni ne vidiš. Danas se više isplati biti lutka nego čovjek. Go nikome ne vrijediš. Odnekud mu se javljaju, decenijama potisnute, uspomene na časove marksizma. Jesu li se pominjali nevidljivi okovi, ili konopci. U čemu je razlika, uostalom?

Poslovođa otrese glavom kao čovjek kad izroni iz mora. Da su te misli valjale, ne bi propale. "A ne biste radili na procenat?" upita, iznenadivši sam sebe. "To bi se dalo izvesti", kaže, i već računa postotke i marže.

"Bih. Kad i u parlamentu budu radili na procenat."

"Kako na procenat u parlamentu? Od čega procenat?

"Od projekata koje obećaju u kampanjama. Naprimjer, ono što uđe u budžet od poreza i carina i akciza... Ništa od toga ne može ići odmah u njihove plate."

"Nego?"

"Sve u projekte koje su obećali. U zapošljavanje, zdravstvo, obrazovanje... Kako tamo nešto završe, tako od toga uzmu sebi procenat. Ako firma koja gradi autoput bankrotira, oni onda ostanu bez plate. Jednostavno."

Poslovođa sve razumije, i sve mu se čini logično. Tako se radi u svakom poslu. Ali ne može se tako u parlamentu. Kad su ispunili ono što su obećali. To se onda nikome ne bi isplatilo. Lakše bi se nalazili žiranti za kredite nego kandidati za izborne liste. Ko bi ikad sjedio u parlamentu, da mu plata zavisi rezultata?

"Onda, jesam li dobila posao?"

Poslovođa odmahne glavom.

"Žao mi je. Ako primim vas jednu, ostaće mi pet lutaka bez posla."

Radnjom se prolomi apalauz radnica. Poslovođa isprati djevojku do vrata. Zaključavajući ih, u znak pozdrava se nakloni, i nakratko podigne novogodišnju kapicu s glave.

Autor: Nenad Veličković

Odg. urednik: Svetozar Savić