Mao - "kralj filozofa"

DW: Kako je tekao Maov uspon ka funkciji vođe komunističke Kine?

Vemhojer: Za to se moramo vratiti u vrijeme neposredno po završetku Prvog svjetskog rata. Jedna od glavnih tema republikanskog „Pokreta 4. maja“ iz 1919. bilo je pitanje kako se od Kine može napraviti velika nacija a istovremeno je odbranito od zapadnog imperijalizma. Zbog toga su se mnogi intelektualci okrenuli komunizmu i Sovjetskom Savezu. To su učinili, između ostalog, zbog razočaranja Versajskim ugovorom, koji je predviđao da se, na primjer, region Šandong ustupi Japanu.

Mao, kao dio tog pokreta, 1921. osniva Komunističku partiju. Tada je on samo jedan od više vođa. Na sam vrh se probio uspješnom primjenom strategije stvaranja oslobođenih područja sa gerilskim uporištima u zaleđini gradova. Na taj način je nastajala kontradržava. Strategija, sprovedena krajem dvadesetih godina, bila je uspješna. Tako je Mao odnio pobjedu nad onima koji su najprije htjeli da osvajaju gradove – prema uzoru Oktobarske revolucije. Tako je nastao i kult njegove ličnosti kao čovjeka koji je utro pravi put kineskoj revoluciji i naposljeteku i doveo KP na vlast.

Koji su bili drugi elementi tog kulta ličnosti?

Mao je u unutarpartijskoj borrbi za vlast uvijek naglašavao da bolje od ostalih poznaje prilike u Kini. Prije 50-godina nije ni bio u inostranstvu, ali je godine proveo u selima na oslobođenim područjima, i dobro upoznao tu sredinu. Poznavao je kineska sela bolje od onih koji su studirali u Moskvi i vraćali se u Kinu želeći da preuzmu kormilo Partije.

Osim toga, stvorena je i neka vrsta mita prema kome je – da izrazimo to pojmovima poznatim u zapadnoj kulturi – bio istovremeno kineski Odisej i Sokrat. Odiseja je bila „Dugi marš“, kada je Partija poslije poraza na Jugu prešla više hiljada kilometara i utvrdila se u Jananu. Tamo je Mao živio u jedoj pećini i sastavljao svoje filozofske spise. I tako je on na Zapadu među 68-mašima pogrešno shvaćen kao neki platonski kralj filozofa.

A bio je i majstor za pričanje priča, koji je umio da priču o partiji ispiše tako da na kraju ispadne da je Kina mogla biti spasena samo zahvaljujući njegovim idejama.

Poslije etabliranja nove Kine pod vođstvom KP 1949, uslijedila su dva događaja, koja su ušla u istoriju kao katastrofe sa milionima žrtava – koje je prouzrokovao Mao.

Tačno. „Veliki skok naprijed“ (1958-1961) i „Velika proleterska kulturna revolucija“ (1966-1976). „Veliki skok napred“ je bio dio programa industrijalizacije kojim je trebalo prevazići zaostalost Kine i sustići Zapad. Mao je slijedio taj cilj zajedno sa uspostavljanjem komunističkog društva. Toje bio katastrofalan neuspjeh. Njegov cilj sigurno nije bio da ljudi umiru od gladi. Ali, premalo je učinio za spasavanje ljudi u vrijeme gladovanja.

U kulturnoj revoluciji, Mao je izvukao neke pouke iz propasti Velikog skoka, tako da privreda nije doživjela slom. Početkom 1967. je izbila teška kriza, ali su poljoprivreda i industrija ostali relativno stabilni. I pored borbi različitih frakcija i političkog haosa, snabdijevanje nije još jednom kompletno izostalo.

Paradoks u njegovom stavu prema nasilju bio je što je Mao na početku svojih kampanja ili kulturne revolucije čak podsticao na nasilje prema veleposednicima. Ali, kada ono izmakne kontroli, bio je jedini koji je mogao da ga zaustavi. To je mnoge žrtve dovelo u paradoksalnu situaciju da samo Mao može da ih spasi. A on je za vrijeme Kulturne revolucije, od jeseni 1966, govorio da se „treba boriti četkom a ne oružjem“, a zatim pokušao da sve zaustavi, jer za održanje Partije na vlasti potrebna je stabilnost.

I Si Žongun, otac sadašnjeg predsjednika Kine Sija Đinpinga, bio je žrtva kulturne revolucije. Gotovo čitava današnja vladajuća garnitura potiče iz porodica koje su se zlopatile tokom Kulturne revolucije. Oni bi imali mnogo razloga da kažu da je Mao bio loš. Ali, to ne čine, jer Partija još uvijek smatra da joj on daje legitimaciju.

Kakav je Maov bilans na planu spoljne politike?

Tu je ostvario svoje najtrajnije uspjehe. Doduše, nacionalistička vlada Kuomintanga (KMT) je poslije 1945. kao pobjednik u Drugom svjetskom ratu dobila stalno mjesto u Savjetu bezbjednosti UN. Ali, država je pod Kuomintangom bila vrlo slaba i nije mogla da uspostavi vlast i u Sinđijangu ili Tibetu. Poslije 1949. je potom pod komunističkim predznakom tako reći ponovno uspostavljeno kinesko carstvo u granicama dinastije Ćing.

Najprije su zapadne sile morale da se odreknu svojih zahtjeva. A onda je Kina uspjela da izgura svoju nezavisnost u odnosu na SSSR. Poslije eskalacije kinesko-sovjetskog konflikta, Mao je napravio strateški zaokret i 1972. normalizovao odnose sa SAD čiji predsjednik je tada bio Ričard Nikson. Time je u Aziji prevaziđena bipolarnost Hladnog rata još 70-ih godina – jer su Kina i Sad zapravo bile na jednoj a SSSR na drugoj strani.

Početkom 60-ih, u svjetskom komunističkom pokretu je bilo nečuveno da neko otvorenim pismom osporava sovjetske aspiracije na vođstvo. Tada je Sovjetski Savez pokušao da sve ostale istočnoevropske zemlje dovede na istu liniju protiv Kine. To nije uspjelo sa Albanijom, ali Kina je, pored SAD, stekla nove saveznike, prije svega u Africi.

Kakvu ulogu Mao ima u Kini Sija Đinpinga?

Si se sa svojom antikorupcionaškom kampanjom inscenira, baš kao i Mao, kao neko ko jeste predsjednik Partije, ali je i iznad nje. On se inscenira populistički, tako što u interesu naroda hoće da beskompromisno suzbije korupciju. I poslovice kojima se služi, kao na primjer: „Ne treba hvatati samo muve, već i tigrove“, koristio je već i Mao.

U svijetu vidimo trend jakih muškaraca kao što su Erdogan, Putin, Tramp. U to se uklapa i to što se Si inscenira kao jaki vođa Kine. Po mom mišljenju, on se služi određenim maoističkim floskulama i na određeni način želi da se nadoveže na Maovu harizmu, bez propagiranja maoističkih sadržaja. Tako ideja klasne borbe kod njega nema nikakvog značaja. I pored toga, Partiji je važno očuvanje kontinuiteta. Mao danas kao simbol izgleda mnog pozitivnije nego prije deset godina. Ali, sadržinski se uglavnom redukuje na čovjeka koji je izgradio jaku i bogatu Kinu, koja se dokazala u međunarodnom okruženju.

Dr. Feliks Vemhojer je sinolog i profesor na Seminaru za Istočnu Aziju Univerziteta u Kelnu.