1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Manifest kretanjizma

Sarajliji koji među sugrađanima ima endemsku naviku da plaća vožnju tramvajem, pa zbog toga ulazi u vozilo javnog prevoza na prva vrata, privući će pažnju list nalijepljen na šoferšajbu, sa slikom nekog pokojnika.

default

To je, naime prvi osjećaj koji čovjeku probudi kombinacija male slike i teksta na javnom mjestu. Iako mu podsvijest signalizira da smrtovnice ne izgledaju baš tako, pretpostavlja da bi to mogao biti neki vozač ili revizor, ili neki majstor iz radionice, stradao u neravnopravnoj višegodišnjoj borbi s lošom prugom i nervoznim putnicima. Ako televizijski javni servis može obavijestiti cijelu državu o smrti svog penzionisanog tonca, zašto komunalno preduzeće ne bi s putnicima podijelio žalost zbog gubitka konduktera?

Međutim, dok plaća kartu vozaču, Sarajlija prepoznaje na slici bivšeg predsjednika BiH, rahmetli Aliju Izetbegovića. Tekst ispod slike riječi su pokojnikove kojima pohvaljuje GRAS za doprinos borbi i oslobođenju.

Straßenbahn in Sarajevo Flash-Galerie

Zagolican motivom da se na takav način smanji vidno polje vozača u onom dijelu šoferšajbe odakle pješaci kao žohari iskaču sa trotoara na prugu, putnik tek u probijanju ka zadnjem dijelu vozila shvati da je cijeli tramvaj oblijepljen sličnim himerama letka i plakata. Najzad se sjeti da to mora biti u vezi sa onim autobusima Centrotransa koji kruže gradom oblijepljeni hamerima s optužbama na račun gradskog saobraćajnog, i da se bez svoje volje našao u samom epicentru saobraćajno medijskog rata.

GRAS JE BRANIO DUŠU GRADA!

Navijački zainteresovan kako se firma koja je obilježila njegovo odrastanje i školovanje brani od optužbi za retardiranost, i začuđen istovremeno strategiji da plakatiće okrene prema vani (kome su namijenjen: Putnicima koji ostaju na stanicima, jer ne mogu ući u pretrpan tramvaj? Ili onima koji čekaju četvorku zvanu želja? Ili onima koji ne nalaze zajednički jezik s revizorima?) radoznalac dešifruje sadržaj plakatića kraj izlaza:

u gornjoj polovini je slika tramvaja razvaljenih (izgorenih?) tokom opsade grada devedeset druge, u donjoj tekst: GRASOVI VOZAČI I U RATU PREVOZE GRAĐANE SARAJEVA, JER OVAJ GRAD IMA DUŠU KOJU OPLEMENJUJE I OBOGAĆUJE KRETANJE LJUDI. A onda većim slovima: GRAS JE BRANIO DUŠU GRADA!

I tu Sarajliji s kupljenom (i poništenom!) kartom navru sjećanja na hiljadu dana straha i poniženja, hladnoće, kanistera, adre, uljanica, lobode, markala, cace, ćele... i vožnje tramvajem, sa stisnutim govnetom u gaćama, i oznojenim dlanom na rukohvatu i upitnikom iznad trole - hoće li potomstvo Starine Novaka i Deli Radivoja samoinicijativno prekinuti primirje i isprazniti sijač smrti u ljude koji kretanjem oplemenjuju i obogaćuju dušu?

Međutim, tu logika na trenutak prekida sjećanja: kako se ljudi, kao mirna-sardine u nagurani u konzervu sa trolom, uopšte mogu kretati? Kakvo tačno kretanje oplemenjuje dušu - kretanje prema zadnjem dijelu vozila? Ili kretanje unutar tri obruča, s ramenima na ušima, i kanistrima na leđima? Kretanje prema Kazanima, ili kretanje prema Lavu, Barama, Kovačima?

Gdje je tu logika?

Međutim, sjećanja su jača od svake logike. Nekoliko vožnji tramvajem sa želucem u guši i srcem u petama blijede pred sjećanjem na prugu pod snijegom, i borca na biciklu s ljetnim gumama, koji moli boga samo da ga poledica ne baci na šine; nije mu što će slomiti ruku ili nogu ili vrat, možda dobije dva dana poštede, nego mu je za bicikl, čime će onda vući vodu s Pivare, i drva s linije, i brašno iz humanitarne? Nekako se ta slika ne uklapa u uskličnik da je GRAS branio dušu grada.

Straßenbahn in Sarajevo Flash-Galerie

Uostalom, šta bi ta duša grada bila? (Kad se kaže grad, misli li se na Marindvor, ili na Pazarić?) Ima li u njoj mjesta za žičaru, za bicikliste, za pedere, dijasporu, Kineze, kinoteku, karađorđevu šniclu, sandžaklije, opservatoriju, ulicu Izeta Sarajlića umjesto kralja Tvrtka čikme?

Zaista, šta znači u ovom manifestu kretanjizma usklik GRAS JE BRANIO DUŠU GRADA, kad nije jasno ni šta je grad, ni šta je duša, a čini se, ni šta je gras. Jer valjda nije zaštitarska firma (iako je sve više revizora koji liče na zaštitare) pa da se busa u pancirna prsa. U takvom zamućenom vidokrugu s jednakim pravom i ponosom Hrasničani bi mogli tražiti da zaobilaznica od Vogošće do Blažuja ide tunelom ispod piste i Igmana (jer se i tu hranila buša Sarajeva). Gdje je bio Merkator kad je Alemko prodavao puding? Gdje je bio crveni taksi kad je zeleni kupovao naftu od Ukrajinaca? Zašto duhanjara na svoja pakla, pored naljepnice da pušenje ubija, ne stavi drugu - da je FDS u ratu motao pušu Grada? A pivara na etikete ne napiše da mu je pojila gušu?

Četrdeset godina vozi se ovaj putnik grasovim tramvajima (još od vremena gsp-a) i nadisao se u njima svega i svačega: i znoja, i pare, i luka, i bureka, i pina silvestra i zapaljene gume, vlažnih kaputa i mokrih prdeža, drine i vlahova, rasola i češnjaka, ali mu nikad nije bilo muka kao evo sad, pred ovim drskim pretvaranjem masovnog poniženja u sredstvo borbe protiv konkurencije. Povratio bi, ali nema na koga, svi koji zaslužuju ne voze se tramvajem. Izašao bi, ali gdje - na kojoj stanici je dostojanstvo čovjeka važnije od duše grada?

Autor: Nenad Veličković

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić