1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Mali Princ u Sarajevu

Kada je Mali Princ stigao 6. aprila u Sarajevo glavna ulica bila je ispunjena redovima plastičnih crvenih stolica, postrojenih kao za prvomajsku paradu.

default

Odrasli vole brojeve

Odrasli vole brojeve. Kad im pričate o nekom novom prijatelju, nikad vas neće zapitati o onom što je bitno. Nikad vam neće reći: Kakva je boja njegovog glasa? Koje su mu najomiljenije igre? Da li skuplja leptire? Nego vas pitaju: 'Koliko mu je godina? Koliko ima braće? Koliko je težak? Koliko zarađuje njegov otac?' Tek tada smatraju da ga poznaju. Ako kažete odraslima: 'Vidio sam jednu lijepu kuću sa geranijumom u prozorima i golubovima na krovu...' oni nisu u stanju da zamisle tu kuću. Treba im reći: 'Vidio sam kuću od tristo hiljada maraka'. Tada će uzviknuti: 'Mora da je jako lijepa!'

Ako im želite opisati rat, ne spominjite beznađe, strah i mržnju na licima preživjelih. Prevedite to u brojke ubijenih.

Fašizam je...

Kada je Mali Princ stigao 6. aprila u Sarajevo glavna ulica bila je ispunjena redovima plastičnih crvenih stolica, postrojenih kao za prvomajsku paradu.

Na prvom raskršću sreo je Istoriografa. Listao je stare novine i puhtao kao lokomotiva. Bio je crveniji od svih crvenih stolica zajedno.

- Zašto puhćeš, upita ga Mali Princ radoznalo.

- Dogodila se greška, odgovori istoriograf.

- Kakva greška, zainteresova se Mali Princ. Stolice su izgledale savršeno poredane.

- Opsada Sarajeva nema veze sa 6. aprilom, odgovori istoriograf. - To je datum kada je Sarajevo oslobođeno od fašizma. Opsada je počela kasnije, a sukobi ranije.

- A šta je fašizam, upita Mali Princ, nadajući se da će tako saznati šta ove stolice rade na cesti.

20 Jahrestag Bosnien Krieg Sarajevo Konzert

"Fašizam je uvjerenje da je ljudsku krv bolje prolijevati nego miješati."

- Ne smiju se ovako krasti datumi, bio je očajan istoriograf. - To bi bilo kao da Prvi maj proglasimo za dan mrtvih i umjesto da s karanfilima idemo na izlete, s krizanetemama idemo na groblja.

- Šta je fašizam, upita Mali Princ, koji nikada nije odsutajao od postavljenog pitanja.

- Fašizam je uvjerenje da je ljudsku krv bolje prolijevati nego miješati, odgovori istoriograf.

- Ne razumijem, reče Mali Princ, kome su aforizmi bili strani.

- Neki ljudi vjeruju da pripadaju nekoj zajednici koja ima zajedničke pretke i porijeklo i da ih to čini posebnim i različitim od drugih. Oni vjeruju da se ta njihova posebnost stiče rođenjem u nekom plemenu ili narodu i nasljeđuje od roditelja. Zato oni vjeruju da je najbolje da oba roditelja budu iz istog plemenitog naroda i sva četiri njihova roditelja isto tako i svih njihovih osam i tako dokle pamćenje seže. To oni zovu rasnom ili etničkom čistoćom, i ne vole da im se ta čistoća prlja miješanjem.

- Kakvim miješanjem, zijevnu Mali Princ, kome je ovaj razgovor postajao pomalo dosadan, jer nikad nije upoznao svoje roditelje i nije imao pojma šta su to plemena i narodi.

- Ljubavnim. Onim iz kojeg se rađaju djeca. Njima su heroji oni koji neprijatelja mogu ubiti a ne oni koji ga mogu zavoljeti. Prije će blagosloviti krvnika i žrtvu u istom grobu nego supružnike različitih vjera u istoj postelji. Zasipati 40 mjeseci grad granatama i kasapiti u njemu ljude drugačije nacije, porijekla i uvjerenja za njih je junaštvo a ne zločin.

Tužni čovjek

Ali Mali Princ je već prilazio drugom raskršću.

Tu je susreo Tužnog čovjeka. Tužni čovjek stajao je pored jedne male stolice i brisao suze.

- Zašto plačeš? upita ga Mali princ.

- Da ne zaboravim, odgovori Tužni čovjek.

- Je li da ne zaboraviš kojeg je dana počela opsada, požuri Mali Princ s novim pitanjem.

- Ne, iznenadi se Tužni čovjek. - Zašto bi to ikome bilo važno pored svih ovih stolica?

- Istoriografu je važno, objasni Mali Princ.

- Ah, poznajem ga. Takvima je više stalo do datuma nego do ljudi. Ja plačem da ne zaboravim da se stidim.

- Čega da se stidiš?

- Da se stidim što zaboravljam, završi Tužni čovjek i obrisa oči.

"Odrasli su vrlo čudni", zaključi Mali Princ i pođe dalje.

Tužni čovjek je ostao da stoji među malim stolicama. Kad je brisao suze sa jedne od njih izgledalo je kao da je miluje.

20 Jahrestag Bosnien Krieg Sarajevo Konzert

Stid zbog zaborava

Poslovni čovjek

Na sljedećem raskršću Poslovni čovjek brojao je stolice.

- 11.452... 11.453...

- Šta brojiš stolice, upita radoznalo Mali Princ.

- 11.454... To nisu stolice nego ljudi kojih više nema, odgovori poslovni čovjek. - 11.455... 11.456...

- A šta radiš s njima?

- Šta radim s njima? Ništa. Oni su moji.

- Kako ljudi kojih nema mogu biti nečiji?

- Pa čiji su?

- Ne znam. Ničiji.

- Onda su moji, jer sam se ja prvi sjetio da ih prisvojim.

- Zar je to dovoljno, začudi se Mali Princ.

- Naravno. Kad nađeš dijamant koji nije ničiji, on je tvoj. Kad pronađeš ostrvo koje nije ničije, ono je tvoje. Kad ti nešto prvom padne na pamet, ti svoju misao patentiraš: ona je tvoja. A ja, ja sam prisvojio ljude kojih više nema, zato što nikada nikom prije mene nije palo na pamet da ih prisvoji.

- I šta radiš s njima?

- Iznajmljujem ih.

- Kome, začudi se Mali Princ.

- Uglavnom političarima, novinarima, umjetnicima, ponekad i naučnicima, odgovori poslovni čovjek. - Na boljoj su cijeni ubijeni nego umrli. Jedni traže žene, drugi djecu, treći ubijene na jednoj strani, četvrti na drugoj, peti na svim...

Čarobnjak

Na četvrtom raskršću šepurio se Čarobnjak.

- Ja gospodarim emocijama stotina hiljada ljudi, hvalio se naokolo.

- Šta su to emocije, prekine ga Mali Princ.

- Osjećaji, objasni Čarobnjak, malo se lecnuvši što mu neko ometa ushićenje tako banalnim pitanjem.

- Ti si učinio da svi ovi ljudi budu tužni i da plaču, upita s divljenjem Mali Princ.

- Da, isprsi se ponosno Čarobnjak.

- A možeš li učiniti da se smiju?

- Ne mogu, to ne bi bilo u skladu s prigodom.

- Onda ti nisi gospodar emocija nego prigoda, zaključi razočarano Mali Princ.

- Je li ova linija vaše djelo, prekide ih jedan ljutiti Skitnica.

- Jeste, isprsi se ponosno Čarobnjak.

- Stolice nisu dobro složene, reče prkosno Skitnica.

- Nemoguće, iznenadi se Čarobnjak. - To je nedopustivo! Šta radi toliko obezbjeđenje? Gdje nisu dobro složene?

- Tamo, pokaza Skitnica dvije stolice u sredini reda. - Tamo sjedi moj sin, a pored njega njegov ubica.

- Nemoguće, preblijedi Čarobnjak. - Pazili smo da se agresori ne pomiješaju sa žrtvama.

- Moguće je, bio je uporan skitnica. - Moj sin i taj čovjek nosili su istu uniformu. Ali se taj čovjek odmetnuo i ubio mog sina. I još mnoge druge...

- Jeste li sigurni?

- U šta?

- Da vidite baš tog čovjeka da sjedi baš tamo?

- Jesam. Kao što vidim vas.

- To je zato što gledate usko. Ja vidim 11.541 žrtvu opsade.

- Moj sin nije žrtva opsade nego zločinca pokopanog kao heroja.

- Ali sve i da ste u pravu, da je taj čovjek tu pored vašeg sina, gdje da ga premjestim? Pored nekog drugog koga je ubio? To vama ne bi smetalo?

- Premjestite ga sebi kući, to vama ne bi smetalo.

- Nemoguće! Ko sam ja da umanjujem brojeve žrtava?

- Ko ste vi da ih pretvarate u svoju publiku?

- Umjetnik.

- Šta je to umjetnik, umiješa se Mali Princ.

- Umjetnik je čovjek koji vodi ljude kroz katarzu, odgovori Čarobnjak.

- Šta je katarza, upita Mali Princ.

- Katarza je očišćenje duše nekoga ko posmatra umjetničko djelo, odgovori Čarobnjak i pokaza na ozbiljna i tvrda lica prolaznika, potresena prizorom 11.541 stolice.

- A od čega misliš da je njihova duša prljava, upita se Mali Princ.

- Od ravnodušnosti.

- Razumijem, klimnu glavom Mali Princ - Nakon tvoje predstave ljudi neće više biti ravnodušni.

- Tako je!

- A šta će osjetiti?

- Tugu, stid, bijes. Za umjetnost to nije bitno.

"Onda je ta umjetnost zbilja čudna, vrlo, vrlo čudna", pomisli Mali Princ i zamišljen pođe dalje. Bilo mu je žao ljudi koji čiste dušu bijesom.

20 Jahrestag Bosnien Krieg Sarajevo Konzert

Beznađe, strah i mržnja prevedeni u brojeve

Pitanja bez odgovora

Na petom raskršću Mali Princ je ugledao na stolicama ljiljane, lutke, fotografije, knjige... Prolaznici su u tišini ostavljali sitnice u kojima su živjele uspomene na ljude mrtve već 20 godina. A onda su mu pažnju privukli mladić i djevojka koji su na stolice ostavljali mali saksije s nekim čudnim pupoljcima punim iglica. “Kad bi moja ruža imala toliko trnja, ovca je ne bi mogla pojesti i ne bih je morao držati pod staklenim zvonom”, pomisli Mali Princ i priđe mladiću i djevojci.

- Kakvi su to pupoljci, upita ih.

- To nisu pupoljci nego kaktusi, odgovori djevojka.

- Na njima se ne može sjediti, dodade mladić.

- To su naši vršnjaci, i oni političarima sada postavljaju pitanja.

- Koja pitanja, upita Mali Princ, koji ništa nije čuo?

- Kada ćete ovoliko stolica simbolizirati radna mjesta koja ste otvorili mladima, ponovi jedno nečujno pitanje djevojka.

- Kada ćete se pohvaliti brojem socijalnih stanova većim od broja vječnih kuća, ponovi drugo mladić.

- Kada će rezultati vaših djela biti bolji od rezultata tuđih zlodjela, ponovi djevojka treće.

- Kada će broj putnika sarajevskom žičarom biti veći od broja vaših glasača, ponovi mladić četvrto.

Ali političari su se pravili da ne čuju. Stajali su na posljednjem raskršću u bekstejdžu iza bine spremali se za nastup pred nevidljivom publikom. Svi su imali kravate boje 11.541 stolice i izblijedjele tragove značkica s Titovim potpisom ili srpom i čekićem u reverima odijela. Između njih i televizijskih kamera gorjela je Vječna vatra, spomenik antifašistima Sarajeva. Novinari su im postavljali neka druga pitanja, a oni od plača nisu mogli odgovarati. Pod njihovim suzama cvrčao je i gasio se plamen u vijencu pobjede nad fašizmom.

Mali Princ poželje da ga ukrade i brine se o njemu kao o svojoj ruži, jedinstvenoj u svemiru. Ali od novinara i političara nije mu se moglo prići.

Ako kažete političarima: Imao sam jednog divnog prijatelja sa sjajem u očima i muzikom u prstima oni nisu u stanju da zamisle tog čovjeka. Treba im reći: Mog prijatelja raskomadala je tenkovska granata vašeg neprijatelja. Tada će uzviknuti: Mora da je bio divan!

Autor: Nenad Veličković

Odgovorna urednica: Zorica Ilić