Mala utjeha za Porošenka

Ukrajinskog predsjednika u političkom Berlinu ubrajaju u nezgodne goste, i to ne samo zbog spora oko gasovoda Sjeverni tok 2. Petro Porošenko, sa druge strane, ima razloga da bude nezadovoljan svojim evropskim partnerima.

Njemačka se mjesecima mučila sa formiranjem vlade i tokom tog perioda su mnoge teme zapostavljene uključujući i Ukrajinu. Angela Merkel doduše i dalje ima auru iskusne i principijelne državnice, ali njen sve vidniji gubitak moći kod kuće nije promakao ni prijateljima ni neprijateljima u inostranstvu.

U Francuskoj u vidu Emanuela Makrona stoluje predsjednik sa jasnim kursom politike prema Rusiji, ali ni on do sada nije stavio do znanja da mu je konflikt u Ukrajini na vrhu agende. A Njemačka i Francuska su upravo dvije zemlje koje se u okviru EU glasno zalažu za sporni drugi gasovod Sjevernog toka. Taj bi gasovod udvostručio kapacitet Sjevernog toka, napravio Ukrajinu suvišnom u tranzitu gasa čime bi je oslabio finansijski i geopolitički.

U političkom Berlinu mnogi očajavaju zbog Ukrajine. Reforme su tamo izgleda zamrle, javni sektor je stao na pola puta. Porošenko i sam spada u politički aktivne superbogataše – takozvane oligarhe – i nije baš požurio da oslobodi zemlju iz živog blata klijentelističke ekonomije. Nije slučajno kancelarka Merkel prvo pomenula reforme u Ukrajini, kada je sa Porošenkom stala pred novinare u Berlinu. Tek onda je govorila o ratu u Donbasu.

Plavi šljemovi u Donbasu?

Ideja da se Plavi šlemovi UN pošalju u ratno područje ostaje mrtvo slovo na papiru. Rusija bi pristala na mirovnjake, ali samo duž linije demarkacije i kao obezbjeđenje za tamošnju misiju OSZE-a.

Ukrajina traži da Plavi šljemovi obezbijede i pogranični pojas na istoku, kako bi odsekli separatistima puteve snabdevanja i dolaska boraca iz Rusije. Berlin u ovoj stvari čvrsto stoji na strani Kijeva. Na istoku, nažalost, ništa novo.

Porošenko je dobio izbore pre četiri godine jer je obećao da će prekinuti krvoproliće na istoku zemlje. To mu nije uspelo. Još gore, iz Kijeva nema političkih impulsa za napredak u mirovnom procesu.

Sada sve ukazuje da će se Porošenko u sljedećoj izbornoj kampanji predstavljati kao veliki Evropljanin. Obećaće građanima da će uvesti zemlju u zapadne strukture, u NATO i Evropsku uniju. Oba obećanja su iluzije, ali to baš ne zanima predsjednika čija izborna pobjeda 2019. nije izvjesna.

Merkel nije htela da se uhvati u to kolo. Rekla je, doduše, da gradnja novog gasovoda ne bi smjela da ugrozi tranzitnu ulogu Ukrajine, da se to prvo mora razjasniti. To ne vrijedi mnogo. Jer ko je uopšte dovodio u pitanje da je transfer gasa od strateškog značaja za Ukrajinu? Da se Ukrajina na neki način mora obeštetiti – to su priznali i najvatreniji zagovornici novog njemačko-ruskog gasovoda.

Riječi kancelarke ostavljaju prostor za tumačenje. Petro Porošenko će znati da iskoristi njenu izjavu i da kancelarkine reči iskoristi za svoju izbornu kampanju.