1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Mala francuska porodica u Sarajevu

Claire Dupont i Pierre Courtin žive u Sarajevu šest i po godina. Ovdje su se vjenčali i dobili djecu Louisa i Lily. Žive svoj sarajevski san i nadaju se da će ostati još dugo jer im je lijepo i ne žele da odu.

default

Pierre i Claire u svojoj galeriji

"Ako uspijemo sa našim projektom, možda ostanemo zauvijek“, kaže Pierre Courtin. Njegova supruga Claire nije mogla doći na naš razgovor, jer dvoje male djece su njihov najvažniji i najzahtjevniji projekat, ali on je tu da nam ispriča priču o njima dvoma. Priču koja oduševljava sve one koji je znaju. Zato je potrebno da se vratimo na početak, u vrijeme kada je Pierre prvi put čuo da se u njegovoj zemlji priča o BiH.

„Bio sam tinejdžer, imao sam 15-16 godina i gledao na televiziji kao i ostali Francuzi, šta se ovdje dešava, ali kao i većina, nisam sasvim razumio događaje jer su informacije bile vrlo zbunjujuće, rekao bih čak kontradiktorne. Mi u Francuskoj smo to doživljavali kao apsolutno dramatičnu, užasnu stvar“, kaže Pierre i dodaje da svoj susret sa BiH može da zahvali studiju na pariškoj Akademiji likovnih umjetnosti, gdje se susreo sa programom razmjene studenata Erasmus. „Sjećam se da sam u biblioteci Akademije vidio na stotine registratora u kojima su bili podaci i informacije o školama u kojima se može studirati, dakle proći razmjena studenata kroz Erasmus, i ja sam slučajno došao do registratora u kojem su bili podaci o sarajevskoj Akademiji likovnih umjetnosti. Ne znam šta se tačno tada dogodilo u mojoj glavi, ali sam odlučio: želim otići u Sarajevo, želim vidjeti taj grad.“

A šta dalje?

Franzosen in Bosnien Pierre hilft jungen Künstlern

Piere brine o mladim umjetnicima

Tako je Pierre dobio stipendiju za četiri mjeseca studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. „Došao sam dakle, prvi put u Sarajevo 2001. godine i tako počinje priča. Sreo sam puno mladih umjetnika, studenata i drugih mladih ljudi, mnogo sam izlazio i uživao u noćnom životu Sarajeva. Kad sam se vratio u Pariz da završim studije i stavio diplomu u džep, pitao sam se: a šta dalje? Bio sam vrlo zadovoljan mojim životom umjetnika u Parizu“, kaže Pierre i dodaje kako mu sjećanje na Sarajevo i boravak u njemu, nije davalo mira. Razmišljao je o tome kako da se vrati, to je bilo najvažnije, a onda će već smisliti šta tamo da radi. „Vratio sam se 2004. godine. Claire i ja smo se ponovo vidjeli sa prijateljima koje smo upoznali, sa umjetnicima, ljudima iz oblasti kulture i sve češće sam mogao čuti kako mladi umjetnici nemaju gdje pokazati svoje radove. I zaista, nije bilo dovoljno prostora gdje bi se branili novi oblici moderne umjetnosti, video i zvučne instalacije, sve ono što ja mnogo volim“, naglašava Pierre i obrazlaže kako je od ideje stigao do realizacije. „Tada sam rekao mojim prijateljima umjetnicima: Čujte, otići ću u francusku Ambasadu, pitaću za neku mogućnost finansiranja i možda ću imati veće šanse, nego neko odavde, mada je to žalosno. Ja kao jedan mali Francuz koji se iskrcao u Sarajevu, a nemam novaca, tražiću od onih koji ga imaju i reći ću da nam treba jedna mala galerija.“ Rečeno, učinjeno.

Umrežavanje

Pierre i Claire bili su samo na korak do ostvarenja svog sna. Pronašli su prostor u samom centru grada, zapravo u Staklenom gradu, blizu Katedrale, za koji plaćaju zakupninu. Otvorili su dva izložbena prostora koji se naslanjaju jedan na drugi: galerije „Duplex“ i „10 m2“, koje uz radni prostor, čine njihov centar moderne umjetnosti. Pomogli su i još pomažu francuska Ambasada, Goethe Institut i mnogo, mnogo prijatelja iz Sarajeva bez kojih Pierre i Claire ne bi uspjeli. Njihove galerije rade odlično. Kroz njih su do sada, prošle stotine i stotine djela mladih umjetnika, a oni se trude da podjednako budu zastupljeni i domaći i strani.

Franzosen in Bosnien In der Galerie wird eine Austellung vorbereitet

U Duplexu se upravo postavlja izložba

Veliku podršku imaju i od roditelja, ali ipak, naglašava Pierre, bez prijatelja ne bi bilo ništa. „Imam čitavu mrežu prijatelja koji me podržavaju u mnogim stvarima, od administrativnih do postavljanja izložbi. Pomogle su nam stotine ljudi tako što je svako od njih donio po jedan kamenčić u našu 'građevinu'. Umjetnici su uvijek sjajno radili da bi postavili dobre izložbe i svi smo sanjali isti san“, kaže Pierre i ističe kako je to baš umjetnost kakvu žele promovirati, te kako je posebno važno to što su u ovom projektu sačuvali potpunu samostalnost. Niko od onih koji su materijalno pomogli, nije tražio ustupke bilo koje vrste.

Svira klasična muzika, a i kafa je odlična...

Danas su Pierre i Claire i njihova djeca Louis i Lily, prava mala francuska porodica, kako kaže mladi galerista, 'instalirana' u Sarajevu. „Imamo sreću da živimo ovdje blizu, u centru grada gdje su i naše galerije. Škola je takođe blizu, svi naši najbolji prijatelji su tu. Svakodnevni život je vrlo udoban. Ovo je jedan mali grad, u kojem se lako dogovorite da se nađete sa prijateljima u nekom od zanimljivih kafića.

Flash-Galerie Franzosen in Bosnien Pierre vor Duplex Galerie in Sarajevo

Pierre ispred Duplex galerije

U centru su pozorišta, kina i mnogo mjesta za umjetničke aktivnosti. Želim pokazati drugima u Evropi da u BiH ima još uvijek dobrih i nevjerovatnih stvari koje se upravo dešavaju. Želim biti optimista i sanjar i puno raditi da se stvari učine mogućim. Ono što nikako nisam želio je: napraviti ovdje izlog francuske umjetnosti. To me uopšte nije zanimalo. Želio sam samo podržati mlade umjetnike odavde“, kaže simpatični Francuz, a mnogi bi mogli ponešto i naučiti od njega. Pierre ima svoja omiljena mjesta u Sarajevu: kafe „Kino Bosna“ i Bečku kafanu hotela „Evropa“. „Tamo idem skoro svako jutro na svoju prvu jutarnju kafu, prije nego što dođem u 'Duplex'. Svira klasična muzika, kafa je odlična i tu često imam poslovne sastanke. Bečka kafana je skoro kao moja druga kancelarija. U Parizu bi sve bilo mnogo komplikovanije. Nakon vožnje od dva sata metroom, možda bih mogao da se sretnem sa nekim od prijatelja i popijem kafu“, kaže Pierre.

Kad se spoje francuski šarm i bosanski san

Claire se odlično snašla i bosanski jezik govori bolje od njega. Radi u francuskoj školi i vrtiću koji radi po programu Montessori. „Ja razumijem bosanski, ali mi treba mali napor da ga progovorim i mislim da će se to vrlo brzo desiti. Kad smo polazili ovamo, tata me pitao da li sam lud i znam li šta radim. Mama je bila vrlo zabrinuta, ali onda su došli da nas posjete i vidjeli da niko više ovdje ne baca bombe, da imamo toplu vodu i sve ostalo što nam treba za normalan život. Sada su jako sretni zbog onoga što radimo i imamo njihovu neprekidnu materijalnu podršku“, ističe Pierre.

„Koliko ostajete, Pierre?“ pitam. „Ne znam. I Claire i djeca i ja, jako smo zadovoljni našim životom ovdje. Naš posao, držanje umjetničkog centra i galerija, nije isplativ. To je katastrofa, stalno se borimo da iznađemo načine finansiranja, da bismo nastavili sa našim projektom. Uopšte nemamo želju da odemo odavde. Mogli bismo ostati narednih deset godina, što uopšte nije isključeno. Ako odemo, to će biti samo zato što nismo uspjeli zadržati ove prostore. Ako uspijemo, ostaćemo ovdje dugo, dugo, možda zauvijek. Naš sin Louis Charles Ibrahim, koji ima četiri godine, napravljen je ovdje i živi ovdje od rođenja. Mogu ga lako zamisliti kako svoje djetinjstvo i mladost proživljava u ovom gradu“, kaže Pierre Courtin i žuri u svoju galeriju „Duplex“ gdje se upravo postavlja nova izložba u okviru kulturne manifestacije „Sarajevska zima“.

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odgovorna urednica: Belma Fazlagić-Šestić