1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Mala država u velikoj igri

Đukanović je na vlasti duže od Lukašenka, ali sukob Rusije i Zapada pomrsio mu je račune. Obje strane u Crnoj Gori misle da nešto mogu dobiti eskalacijom, a to dugoročno jednostavno nije tačno, smatra Dragoslav Dedović.

Crna Gora je pod vlašću Mila Đukanovića svoje kriterijume razlikovanja od Srbije tražila u tradiciji sopstvene državnosti. Različita državno-pravna, predjugoslovenska istorija, samo je do određene mjere mogla da prikrije ambivalentnost koja se povremeno pomalja upravo iz te istorije. Naime, između Srba i Crnogoraca ne postoje dovoljno duboke etničke, vjerske ili religiozne suprotnosti. Pošto se i poneki crnogorski vladika i knez izjašnjavao kao vatreni Srbin, toga se rado sjećaju crnogorski Srbi, dok se vatreni Crnogorci pozivaju na samobitnost i državnost. Prvi su brojniji na siromašnom sjeveru zemlje, drugi na jugu.

Skoro dvije decenije takve podjele, zaoštrene socijalnim marginalizovanjem Đukanovićevih protivnika, klijentelizmom i partijskom dominacijom u distribuciji dobara, ostavile su duboki trag u crnogorskom društvu. Od razdruživanja sa Beogradom, ta podjela je za jedne dodatno postala trauma, a za druge nacionalni ponos.

Bura u čaši vode?

Milo Đukanović je na vlasti duže od Lukašenka u Bjelorusiji. Za to vrijeme uspjelo mu je da politički preživi saučesništvo u Miloševićevim ratovima, raskid sa Miloševićem, podizanje pa opozivanje optužnice u Italiji za međunarodni šverc duvana kao i brojne izbore. Nije čudo zašto i sada misli da su protesti protiv njega tek bura u čaši vode. Doduše, optužio je za to vjetrove iz Koštuničinog okruženja, što se graniči sa farsom, jer Koštunica nije više u stanju da politički oduva ni predsjednika svog kućnog savjeta, a kamoli evropskog državnika sa najdužim stažom na vlasti. Da je samo Koštunica u pitanju, Milo Đukanović bi mogao da odmahne rukom i nastavi da crnogorski državni brod navodi u EU i NATO.

Dragoslav Dedovic

Dragoslav Dedović

Ali sukob Rusije i Zapada u rasponu od Ukrajine do Sirije, pomrsio mu je račune. Zaduvao je hladniji, sibirski vjetar iz Kremlja. Uprkos tome Podgorica se pridružila zemljama Evropske unije i uvela sankcije Rusiji, što doduše ima samo simboličku vrijednost, ali u ovom slučaju se i ne radi o ekonomiji već o geopolitičkom prestrojavanju. Pozivnica za pridruživanje Severnoatlanskom paktu koja bi već do kraja ove godine trebalo da uslijedi, nije uzrok bunta, ali je jedan od dobrih povoda da opozicija pokuša sa scenarijima revolta kakvi su viđani od Majdana do „Arapskog proljeća“. Sve i da su Rusi djelovali podstrekački, kako navodi vlast, oni nikada ne bi mogli da proizvedu antivladino raspoloženje ovakvih razmjera bez domaće naslijeđene podjele na Crnogorce i Srbe, na profitere i gubitnike osamostaljivanja, na siromašne i privilegovane.

Zato bi Đukanović morao razmisliti o tradicionalnoj crnogorskoj rusofiliji, o svim onim Crnogorcima čiji su preci bezrezervno vjerovali u carsku Rusiju. Dakle, Đukanović bi morao da u svoju političku kalkulaciju uključi i odnos prema Rusiji, koju pokazuju razni spomenici, recimo onaj Puškinu, jer taj odnos nije racionalno zasnovana politička projekcija, već neka vrsta religioznog doživljaja za sekularizovane mase. Doduše, ta emocija jeste donekle otupjela, ali bi u kritičkim momentima mogla da bude katalizator za generisanje šireg bunta.

No, Milo Đukanović bi morao razmisliti i o svim onim ruskim jahtama na crnogorskoj obali i svim onim radio emisijama na ruskom jeziku. O svim ruskim parcelama na jadranskoj obali. Sve to je njegova zasluga.

Ulični megdan

Pošto ga je novo geopolitičko nadmetanje Istoka i Zapada prisililo da se konačno privoli Zapadu, taj će korak pod sadašnjim okolnostima biti i raskid sa jednom vrstom identitetne linije, to će biti kulturni rez. Sve i da uslijedi poziv za pristup zapadnoj vojnoj alijansi, politička cijena bi mogla biti prevelika jer je podjela na zagovornike i protivnike tog kursa samo produbljivanje svih ostalih crnogorskih dioba.

Drukčije rečeno, nisu stvaran problem Rusi. Ili Zapad. Problem je bahatost vlasti ogrezle u korupciju i zastrašujuća nesposobnost opozicije da artikuliše nenasilnu alternativu. U politici bez koncepta na kraju nasilje postaje koncept.

Stereotip o Crnogorcima prikazuje ih kao ljude velikog junaštva i malog radnog morala. Treba doduše biti oprezan prema klišeizovanim predstavama. Jedno je, ipak, sigurno. Niti će preko noći protivnički tabori biti nadahnuti gandijevskim duhom nenasilja, niti će marljivo raditi na mirnom rješenju. Dakle, velika je vjerovatnoća da će se Crnogorci neko vreme sretati na uličnom megdanu, umjesto u političkim forumima predviđenim za rješavanje sukoba dijalogom. Ne vidim ko bi ih u tome mogao spriječiti. Evropska unija je zaokupljena sama sobom. NATO ne želi da od gotovine pravi veresiju. A Rusi bi Zapadu rado pomrsili račun na još jednom mjestu.

Za sada i jedna i druga strana u Crnoj Gori misle da mogu nešto da dobiju eskalacijom. To dugoročno naprosto nije tačno, jer će se nasilje, učinjeno drugom ili pretrpljeno, u crnogorskoj stvarnosti po običaju mitologizovati i tako učiniti rezistentnim za svako samokritičko preispitivanje. Priče o junaštvu se na taj način pretvaraju u bezvremeno uputstvo za upotrebu, za generacije koje još nisu ni rođene. Crnoj Gori je, kao i većini balkanskih država, hitno potreban koncept prevladavanja kulture sile i nasilja.

Preporuka redakcije