Makron voli veliku koaliciju

Samo dva dana nakon izbora u Njemačkoj, francuske predsjednik Emanuel Makron je u jednom govoru na univerzitetu u Sorboni zabio u zemlju jedan važan kolac svoje evropske politike. Zna se da se on zalaže za zajednički budžet evrozone, za zajedničkog ministra finansija, evropski porez na finansijske transakcije i još ponešto. Ali, bez Njemačke, pojasnio je Makron, ništa od toga ne može da se ostvari. No, kakvu on to Njemačku hoće? Dokle god su Liberali učestvovali u preliminarnim pregovorima o velikoj koaliciji u Berlinu, to je izgledalo nerealno. Evropa neće postati jača „tako što ćemo otvoriti nove džakove s novcem koji će smanjiti podsticaje za solidnu budžetsku politiku" – tim riječima je poslanik Liberala u Evropskom parlamentu Aleksander Graf Lambsdorf odbacio Makronove ideje.

Sada, kada je sve vjerovatnije da će biti formirana nova velika koalicija CDU/CSU i SPD, Makron je sav ozaren. „Velika koalicija je od početka bila rješenje koje je želio Emanuel Makron", kaže Kler Demesme, ekspertkinja za Francusku pri Njemačkom društvu za spoljnu politiku. Predsjednik nije toliko oduševljen kancelarkom, koja njegove ideje nije odbacila, ali nije njima ni oduševljena; njegove nade počivaju prije svega na Socijaldemokratama.

Šulc: mi imamo svoju cijenu

U posljednje vrijeme šefu SPD Martinu Šulcu često zvoni telefon: Makron zove. On ne samo što tjera Šulca da uđe u novu vladu sa Demohrišćanima, već i da u takvom savezu podrže njegove reformske prijedloge za Evropu, kao što je to Šulc rekao za „"Frankfurter algemajne zontagscajtung". „Garancija državne zaštite, koju su radnicima nekada izborile Socijaldemokrate, može biti obnovljena samo evropeiziranom socijaldemokratijom, a ne u solo-akcijama Francuske ili Njemačke", dodao je Šulc.

Predsjednik SPD, koji je donedavno bio kategoričan protivnik ponovne saradnje sa Merkelovom, mijenja stav, ali navodi i cijenu koju bi Unija za to morala da plati: „Pozitivan odgovor na Emanuela Makrona će biti jedan od ključnih elemenata u pregovorima sa SPD", rekao je Šulc za magazin Špigel, dodavši da njemačka evropska politika mora da se promijeni. Da mora postati ofanzivnija. Kao i Makron, Šulc traži ništa manje od „novog osnivanja Evrope".

„Nijemci koji plaćaju za druge"

Ali, da li bi Socijaldemokrate kao novi stari partner kancelarke Merkel zbilja mogle da nanovo urede evropsku politiku? I da li oni to hoće? „Makronu je najvažnije ko će biti ministar finansija", kaže Kler Demesme – jer, to je funkcija koja ima ključnu ulogu u njegovim planovima o reformi evrozone i evropske odbrambene politike.

No, Makron mora računati i sa jakim otporom, prije svega u redovima CDU/CSU. Potpredsjednica CDU Julija Klekner je nedavno rekla: „Mi smo protiv zajedničkog preuzimanja dugova drugih zemalja. To smo dužni našim poreskim obveznicima". I Kler Demesme potvrđuje da je u pitanju „osjećaj koji je vrlo rasprostranjen među Nijemcima", a ne samo među Demohrišćanima i Liberalima – da Nijemci treba da plaćaju za Francuze.

Doduše, nije baš ni da je Makron od CDU glatko dobio „korpu" – Julija Klekner je, nakon što je kritikovala francuske planove, ipak rekla: „Inače smo otvoreni za sve prijedloge o Evropi, pa i one gospodina Makrona. Sve će biti pojedinačno razmotreno". Pri tome je dobro to što „Makron ozbiljno shvata reforme", kako to kaže Demesmejeva – dugo su njemački političari odbacivali dalje integracione korake u Evropi govoreći da francuski političari izbjegavaju da sprovedu reforme u svojoj zemlji. Sada su ubijeđeni da to više ne važi.

U pitanju je više od novca

Ako postoji Makronov prijedlog koji bi i SPD i Demohrišćani mogli da podrže bez problema, onda je to transformacija Evropskog stabilizacionog mehanizma ESM u evropski monetarni fond. Ni razlike u mišljenjima nisu fundamentalne prirode: kancelarka tako ne odbacuje u potpunosti ideju o evropskom budžetu, ali ga vidi radije kao fond sa manje od sto milijardi evra nego kao pravi budžet koji se donosi jednom godišnje.

Kler Demesme smatra da su u Berlinu svjesni da Njemačka i Francuska treba zajednički da djeluju. Prvo, situacija u Evropi je, kako kaže, zbog uspona „populista" zabrinjavajuća. Osim toga, prilika da se nešto učini neće se pružati dovijeka. Sada valja razmisliti o tome šta bi bile alternative, uključujući i mogućnost da se ništa ne promijeni. Ova analitičarka kaže da je od pitanja „zašto da plaćamo za Francuze" važnije pitanje: „Kako zamišljamo budući zajednički život u Evropskoj uniji. Da li je to samo koegzistencija u kojoj je svaka država odgovorna za sebe, ili je to zajednica solidarnosti?" To je po njoj pravo pitanje – „a na njega trenutno uopšte nema jasnog odgovora".