1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kiosk

Makedonija – zemlja u raspadu

Štampa na njemačkom ispituje ulogu albanskih partija što bi moglo da bude odlučujuća za krizu u Makedoniji. Ostale teme: da li Kosovo može da bude primer za Nagorno Karabah i klima li se patrijarhat u Crnoj Gori.

Nedjelju dana nakon što je makedonski predsjednik Đorđe Ivanov preventivno amnestirao 56 političara i njihovih saradnika i dalje hiljade Makedonaca svakodnevno izlaze na ulice zbog te odluke. Današnji četvrtak je najavljen kao svojevrsni dan D jer na ulice izlaze i demonstranti i pristalice aktuelne vlasti. Demonstranti zahtjevaju odlaganje izbora zakazanih za 5. jun jer do tada ne može biti sređen birački spisak koji, prema procjenama, ima 100.000 nepostojećih birača. Uz to, vladajuće partije imaju potpunu dominaciju nad medijskom scenom pa se zahtjeva i medijska reforma. Najvažniji zahtjev je povlačenje amnestije koju je Ivanov udijelio pripadnicima vladajuće elite protiv kojih Specijalno državno tužilaštvo vodi istragu zbog ilegalnog prisluškivanja 20.000 građana, zloupotrebe funkcija i kriminalizacije političkih protivnika kroz policiju i pravosuđe.

„Huligani, ubice nacije, kriminalci upravljani iz inostranstva – tako ih naziva vladina štampa. Piše da demonstranti žele da pretvore Makedoniju u međunarodni protektorat i da ih finansira i njima upravlja berzanski špekulant Džordž Soroš – oni su, dakle, sorošidi“, piše Špigel onlajn (Spiegel Online) na svom portalu. „U pitanju su desetine hiljada ogorčenih Makedonaca koji već nedjelju dana širom zemlje izlaze na ulice protiv nacionalno-autoritarnih vlastodržaca.“

Prenosi se stav makedonskog publiciste Saše Ordanoskog koji kaže: „Mi smo zemlja u raspadu. Praktično više nema legalnih institucija, naša sudbina sada zavisi od međunarodne zajednice.“ Evropa, piše Špigel onlajn, zanemaruje mnoge stvari u Makedoniji jer ta država zaustavlja izbjeglički talas na granici sa Grčkom. Ipak, u petak je novi sastanak u Beču pod dirigentskom palicom evropskog komesara Johanesa Hana. Od toga sastanka Dušan Reljić, stručnjak berlinske Fondacije za nauku i politiku, nema velika očekivanja: „Sadašnji razvoj pokazuje da režim Gruevskog želi da ostane na vlasti po svaku cijenu jer njegovim predstavnicima prijeti zatvor.“

Dopisnica bečkog lista Standard u svom izvještaju ističe: „Demonstracije se danima održavaju ne samo u glavnom gradu Skoplju nego i u Bitolju, Strumici, Velesu, Kumanovu i Štipu. U njima učestvuju i Albanci koji čine četvrtinu makedonskog stanovništva.“ Dalje se posvećuje ulozi albanskih partija:

„Zaista je odlučujuća uloga koju imaju dvije velike albanske partije, DUI Alija Ahmetija, koji je posljednjih godina koalirao sa vladajućom VMRO, kao i DPA Menduha Tačija. Jer, ukoliko te dvije partije okrenu leđa premijeru Gruevskom i VMRO-u i priključe se zahtjevu za odlaganjem izbora, onda bi VMRO ostao usamljen i nakon eventualnih izbora ne bi mogao da sačini koaliciju. Do sada međutim DUI i DPA podržavaju VMRO kada se radi o terminu izbora. Posebno DUI teško da ima interesa za efikasan rad Specijalnog tužilaštva iz straha da će isplivati pravno relevantne radnje u koje su upleteni članovi te partije – posebno slučajevi korupcije.“

„Albanci u Makedoniji sve kritičnije gledaju na DUI i DPA. Nova albanska partija Besa i druge albanske organizacije učestvuju u protestima. Odlučujuće će svakako biti i koliki će pritisak na Albance izvršiti Sjedinjene Države. Jer, Albanci u Makedoniji – baš kao i u Albaniji i na Kosovu – važe za bliske saveznike SAD. Važno je i da li će ubuduće Makedonija imati šansu da uđe u NATO i, dugoročno, u Evropsku uniju – uprkos dosadašnjem vetu Grčke“, zaključuje bečki list.

Jermenski vojnik tokom poslednjih sukoba sa Azerbejdžanom

Jermenski vojnik tokom poslednjih sukoba sa Azerbejdžanom

Kosovsko iskustvo za Karabah

Drugi veliki list iz Beča, Prese, donosi analizu o Nagorno Karabahu, brdskom predjelu Azerbejdžana koji je većinski nastanjen jermenskim stanovništvom i koji je de fakto nezavisan od vlasti u Bakuu. Zamrznuti konflikt od 1992. s vremena na vrijeme bukne kao početkom aprila kada je u sukobima stradalo 80 ljudi. Autor analize Kritof Benedikter pita se da li bi možda kosovski primjer mogao da bude inspiracija za razrješenje statusa kvo u Karabahu.

Prema praksi zapadnih država, piše Benedikter, moglo bi se zamisliti da rješenje bude široka autonomija za region u okviru Azerbejdžana koju bi garantovale neke države ili savezi. „Ipak, u realnom okruženju južnog Kavkaza takvo rješenje djeluje neostvarivo. Jer je de fakto država Nagorno Karabah demokratski uređena zajednica sa redovnim slobodnim izborima i raznovrsnim partijskim krajolikom. Azerbejdžan je, nasuprot tome, viđen kao autoritarno vođena država koja u raznim listama demokratskih standarda redovno završava tik ispred Saudijske Arabije ili Irana. Pristanak Bakua na autonomiju omražene etničke manjine ne bi imao veliku vrednost.“

„Kako bi moglo da izgleda rješenje koje uvažava aspekte demokratije i ljudskih prava? Razumljivo je da Azerbejdžan ne može da se pomiri s gubitkom teritorija oko Nagorno Karabaha, koje Jermeni posmatraju kao bezbjednosni pojas. Iz tih su oblasti proterane stotine hiljada ljudi koji imaju pravo na povratak. Održivo rješenje bi moglo da počiva na principu etničko-teritorijalne proporcionalne podjele.“

„Uvijek se iznova kao mogući presedan pominje odvajanje Kosova od Srbije. Može se raspravljati koliko je to poređenje pogodno, ali bi svakako i u slučaju Kosova novo povlačenje granica na principima etničko-teritorijalne proporcionalnosti moglo da olakša održivo rješenje. Sjeverno Kosovo koje naseljavaju Srbi bi tako de fakto istupilo iz albanske republike Kosova, čime bi srednjeročno bila preduprijeđena upravo ona situacija u kojoj su kosovski Albanci dugi niz godina morali da žive u Jugoslaviji to jest Srbiji“, piše Benedikter u listu Prese.

Njegošev spomenik u Podgorici

Njegošev spomenik u Podgorici

Vojnik ne lakira nokte

Na kraju izbora iz štampe donosimo crticu iz švajcarskog Noje cirher cajtunga u kojoj Andreas Ernst, dugogodišnji dopisnik iz Beograda, posmatra borbu tradicije i modernog vremena u Crnoj Gori: „Patrijarhat slabi i na Balkanu. Kao bastion je do skoro važila mala brdska Republika Crna Gora. Ovdje je podjela uloga po polovima bila nedodirljiva. Svako je znao šta čini pravog muškarca. Odlike Crnogorca su bile čojstvo i junaštvo, kao i određena distanca prema poslovima koje je bolje prepustiti ženama. Posjedovanje oružja je bio dio ove samorazumljivosti koja počiva na dugoj istoriji. Nisu se slučajno crnogorski bregovi opirali osmanskoj vladavini. Izraz vojničke tradicije bio je i visok broj oficira koje je mala Crna Gora imala u Jugoslovenskoj narodnoj armiji.

Ali, vremena se mijenjaju, a sa njima i slika crnogorskog muškarca. Republika na Jadranu se prije deset godina odvojila od Srbije i od tada ide svojim putem. U taj put spada i odluka šefa vlade Mila Đukanovića da vojsku od 2.000 ljudi uključi u NATO. Vojni savez je zadovoljan prinovom, naravno ne zbog povećanja svoje borbene moći. Alijansi je važno prije svega da zavlada cijelim jadranskim podnebljem i da pokaže Moskvi da je proces proširenja NATO i dalje živ.

To sve i nekako. Ali, ono što šokira posmatrače na Balkanu i iznenađuje istraživače i istraživačice rodne politike jesu nova službena pravila crnogorske vojske. Prije skorog ulaska u sjevenoatlantski pakt Ministarstvo odbrane je osjetilo potrebu da podsjeti crnogorske vojnike na obavezu da budu kratko podšišani, i ne samo to. Ne, bilo je neophodno da se soldatima zabrani da se na dužnosti kišobranima štite od vremenskih neprilika i da nose pomodne naočare za sunce. Pod prijetnjom kazne zabranjeno je i nanošenje laka za nokte“, piše Noje cirher cajtung.