1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Ma to su neke varalice

Foča: o cijenama knjiga, kupusu, pješčanim piramidama i splavarenju na Drini.

Muškarac i žena pored Čokoljuba, zainteresovani da ga kupe, pretvaraju maglovito sarajevsko veče u kadar iz filma crnog talasa. On se predstavlja kao limar, ona radi u federalnoj upravi. Ona ima lažnu bundu i malo je pijana, on govori s cigarom u ustima i liči na ostarjelog Belmonda.

– Cijena je 1900?

– Da. Registrovan do 9. mjeseca 2016, i uz njega idu još četiri zimske gume na felgama.

– Cijena je dobra, nema šta, samo ima jedan problem.

– Koji?

– Mi nemamo para. Ako može na rate, onda smo mušterije.

Ma to su neke varalice, kaže malo kasnije majstor Beka, Čokoljubov doktor, čudeći se profesoru kakvim ga pitanjima odvaja od prečeg posla. – Da daš auto nepoznatim ljudima i da ih čekaš za pare? Pa to nigdje nema! Šta kažu, da stoji vlasnički list kod tebe, dok ga ne isplate? Pa šta god da urade, tebi policija na vrata. Reci ti njima da od tog biznisa ništa nema. Nego trak pare, trak auto s papirima. I prenos vlasništva isti dan.

Tako Čokoljub ostaje do daljnjeg na parkiralištu koje sve više liči na otpad. (Ne plaća se, pa ljudi ostavljaju stara auta s kojima više ne znaju šta bi...)

Do Foče ću ponovo Zokinim pežoom, da pravim društvo njegovoj ekipi koja tamo ima neku radionicu sa školarcima, na temu dječijih prava, inkluzije, obrazovanja za Evropu.

Ispostavlja se, sasvim slučajno, dok se sačekujemo ispred bivše pekare Knez, da je član ekipe, Mirso, rodom Fočak, i da se sjeća kako je kao petogodišnjak preko Grepka i Igmana u jesen devedeset druge iz Goražda došao u Zenicu. Svi u ekipi tu priču znaju napamet, jer su je vozeći se po cjelovitoj i nedjeljivoj slušali u više navrata. Nakon što vođa puta zaključi kako su dva auta ipak previše (jer je fotograf u zadnji čas odlučio da se vrati u krevet), pretovarujemo opremu i svi se sabijamo u pežo. (Zafira je prostranija, ali gume su ćelavije.)

Trijumf demokratije u Dejtonu

Mirsin dedo bio je direktor Šipada u Foči, komunista koji se pred kraj života približio bogu, pa je imao dva scenarija za vlastitu sahranu: umre li kao direktor, da ga pokopaju kao ateistu, a dočeka li penziju, da sahrana bude s hodžom. Sa Mirsinom majkom je prestao govoriti kad se ona tajno udala i otišla za Sarajevo, a pomirio se kad mu je rodila unuka. Unuku nije dočekao, a skupa s njom ni trijumf demokratije okončan slobodnom voljom naroda u Dejtonu. Mirsina sestra rođena je u Goraždu, gdje je porodica dobjegla iz Foče, samo nekoliko dana prije nego je porodilište ostalo odsječeno.

Mirso priča živo, zanimljivo, kao da su sve to njegova sjećanja. Ekipa, koja priču sluša već ko zna koji put, čas ga požuruje, čas podsjeća na preskočene detalje.

– Zaboravio si ono s bajonetom.

– A, jest. U autobus je ušao neki mudžahedin, nije imao pušku, ali oko pojasa šest, sedam noževa. Iz današnje moje perspektive, debil, ali onda mi je izgledao pravo gazija. Pito me za ime i dao bajonet. I ja ga nosio ko sablju. Znaš koliki je bajonet? A meni pet godina. Idemo preko nekih livada, kroz šume, stari nosi sestru, stara jedva hoda, tek se bila porodila. Uvijek nas čekaju. Dok mi stignemo, oni se već odmorili. Mene komandir stavio na konja, ali iza sedla, rekao mi da se držim, i kad god me zovne, da ja kažem njihaaa... To da vidi da ne spavam... Mirso! Njihaaa... Mirso! Njihhh... Mirso! Onda su me skinuli, stari me jedva nagovorio da dam bajonet komandiru. To mu dugo nisam oprostio. Tu sam imao halucinacije...

– Jooj, samo to nemoj opet!

– Pripišalo mi se. Stara me izvela iz kolone, a ja govorim da neću kroz prozor... Priviđalo mi se da smo kod tetke u stanu, u Goraždu, i da me vodi da pišam kroz prozor. Nemam pojma zašto. Možda što nas je tamo puno bilo u stanu. A kad smo došli na Igman, tu smo dobili sobu u hotelu. Hotel je bio pun izbjeglica. A ja sam ujutru išao po hljeb. To mi je bio najbolji obrok u životu, ikad. Ja i još jedan dječak, pojeli smo cijeli vruć hljeb. Kidali smo komade i umakali u ćasu sa šećerom.

– Zaboravio si ono kad ti se stara uhvatila konjima za repove.

– Aa, jest. To kad više nije mogla da hoda. I uhvatila repove, da je konji vuku. A oni se uplašili. Jedva ih je komandir smirio. Sjećam se kako smo spavali kod neke bake u kući, imala je najlone preko namještaja, pa kad se neko okrene u snu, a ono šušti... Eno, ono je fabrika gdje je dedo radio!

Bosnien und Herzegowina Foča

'Ovdje je radio moj dedo!"

Herceg-Bosnom uzduž i porpijeko

Ulazimo u Foču, još se vozimo lijevom obalom tek rođene Drine, koja se u dubini svog oštro usječenog korita ne vidi. Nekoliko višespratnica stoji nelagodno blizu njegove ivice. I cijeli grad stoji tako, oprezno naklonjen toj povodnjivoj rijeci, čije je obale prepustio žbunju i smeću. Glavni dio gradski, bilježi prije više od sto godina jedan putopisac, leži s lijeve strane Ćehotine, preko koje idu dva drvena mosta. Nekoliko se ulica uspinje veoma slikovito uz brda, a na gdjekojim se starim kućama vigja osebujan gragjevni slog; ovdje su najljepše i najstarije džamije u svoj zemlji, monumentalne gargjevine iz nasjajnije dobe osmanlijeske, s olovnim krovovima koji se o suncu blistaju kao srebro, s ogromnim kubetima i s munarama impozantne visine. Nada sve se ističe Aladža-džamija, neke dvije tisuće koračaja od utoka Ćehotine u Drinu. (Henrik Renner, Herceg-Bosnom uzduž i poprijeko, preveo s njemačkog Isa Velikanović, Mitrovica, 1900.)

Bosnien und Herzegowina Foča Aladža Moschee

Pogled preko ograde na obnovu Aladža-džamije.

Aladža u svojoj mahali stoji još uvijek bez krova, 23 godine otkad su je lokalni krstaši digli u zrak. Iza visoke građevinske ograde koja opasuje njen harem čuje se rad majstora. Ako se radoznalac popne na neku od klupa u parku vidjeće preko zida od postrojenih paleta obnovljene zidove i prozorsku stolariju spremnu za ugradnju. Stotinu metara nizvodno šepuri se novoizgrađena pravoslavna crkva, poluvekovni san Srba u Foči, kako pišu Večernje novosti 14. oktobra 2012. koji se konačno ostvario. San dimenzija 47 puta 32 puta 31 metar, najveći je u BiH, a treći na Balkanu. Temelji su mu postavljeni tokom ratne 1994. godine, a jedan od krstova, stoji u Novostima, donirao je Milorad Dodik, predsednik RS. Ateisti ostaje da kroz taj san prođe na prstima, čudeći se vjeri koja boga jednako slavi i zvonima i dinamitom.

Bosnien und Herzegowina Foča Kirche Svet Vasilije Ostroški

'Ostvaren vekovni san'

Aladža nije jedina džamija koja se obnavlja. Na drugoj obali je, izdignuta nad čaršiju, pod krovom, ali sa još nedovršenom munarom, Careva džamija, i ona 1992. dignuta u zrak, pa inžinjerijskim zalaganjem iskipovana u Drinu. Novosti ne pišu ništa o tome šta je predsednik RS Milorad Dodik donirao za njenu obnovu.

Ne može knjiga biti skupa!

Petak nije pazarni dan, pa su tezge na pijaci uglavnom prazne. Izloženo je na prodaju nekoliko kilograma vune, dvije ništa lakše kese orahove jezgre, pokoja alatka i par vreća kupusa, kojima je sad rijedak mušterija, jer je kasna jesen, doba kad su kace već otvorene i kamen izvađen iz rasola. Podne je mutno, sunce je definitivno odustalo od svrdlanja kroz guste slojeve sive pamučine, srce varošice kucka kao dobro navijen satni mehanizam.

U knjižari, na koju od zgrade opštine upućuje prpošan putokaz, kočoperi se skroman izbor knjiga. Na primjedbu da su knjige skupe (jedna, za dječake u pubertetu, seksonaučna, 30 KM!) prodavač propišti od ljutine. Ne može knjiga biti skupa! (Može, ako štampa košta dvije, tri marke, a knjiga 30...) Šta dvije, tri marke!? Znaš li ti, prijatelju, pošto je papir!? (Znam, jeftin.) Ma čime se ti baviš!? (Izdavaštvom, između ostalog...) Ti se baviš izdavaštvom? Ma nemaš ti pojma o izdavaštvu, prijatelju. Znaš li ti koliko košta bigovanje? Pa boja... (Znam, malo. To sad sve mašine rade...) Ma odakle si ti? Iz Crne Gore? (Iz Sarajeva...) Ma provociraš, prijatelju. Čuj, knjiga skupa... (Pa dobro, kako je ova tanka knjižica za dječake 30 KM, a ova debela, 600 strana, i još tvrdi povez, 35?) Ma nije to isto... Vidiš koji je papir ovdje...

Bosnien und Herzegowina Foča

Veseli pano koji turistima olakšava snalaženje

Izlazim, na obostrano zadovoljstvo. Ta druga, debela knjiga neka je o istoriji Srba, Ekmečićeva, s klanjem i oranjem u naslovu. Moglo bi se, bez velikog napora, kauzalno povezati ovu politiku cijena sa silovanjima opisanim na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju u slučaju Kunarac et al. ICTY-96-23-T & ICTY-96-23/1-T. Ti jeftini i lako dostupni narativi oranja i klanja držali su i prije četvrt vijeka nekoliko zaplijenjenih djevojaka zatočene u Osmana Kikića 16, Partizanu i drugim mjestima. Da je sedam fočanskih orača i kompanija odrastalo uz knjige Kreativnog centra, umjesto uz guslarske memorandume, ne bi sada robijalo ukupno 148 godina kazne za zločine protiv čovječnosti.

Jedan od njih, osuđen na 34 godine, kaznu izdržava u KPZ Foča. Kompleks zavoda od nekoliko zgrada kasarnskog tipa, rastegnut u podnožju brda na desnoj obali Drine, odaje se visokim zidovima sa frizurama od bodljikave žice. Fotografisanje je zabranjeno, a stražari sumnjičavi. Ispred ulaza vijore se trobojnica i trokutnica. Uslovi su daleko ispod šengenskih, ali blizina kuće i rođačka povezanost sa stražarima čine se poštenom kompenzacijom.

Fočanski propisi

Foča je u demografskim promjenama devedesetih postala i univerzitetski centar. U njoj djeluju dva fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu – bogoslovski i medicinski. Kućni budžeti pune se i iznajmljivanjem smještaja studentima, pa su oglasne table i stabla uz cestu, koja pored zatvora vodi od centra ka medicinskom fakultetu, načičkane ponudama soba i kreveta. Potražnja će opasti za 350 podstanara kad se uskoro otvori novi studentski dom – robusna četvorospratnica, projektovana u alpsko-klosterskom stilu, koju je izgradila austrijska firma, finansirana austrijskim kreditom.

Bosnien und Herzegowina Foča Studentenheim

Traže se podstanari...

Turizam je, kao i u bilo kojoj drugoj privredno devastiranoj opštini, mantra za bolju budućnost. Namjernika na turističke potencijale Foče upozorava i velika mapa grada na fasadi neke kuće u centru. Najjači aduti nalaze se izvan grada: pješčane piramide, kanjon Tare, Tjentište. Ovom posljednjem posvećena je izložba u Muzeju Stare Hercegovine, kako se danas zove nekadašnji Zavičajni muzej. Posjetilac je pozvan da se nagurava u tijesnom i slabo osvijetljenom hodniku sa panoima koji mu pričaju priču o bici na Sutjesci. Ta se bitka, uprkos gubitku ranjenika spasenih na Neretvi, smatra jednom od najvećih partizanskih pobjeda u NOB-u. Prije nego će posljednji put promijeniti ime, Muzej se i zvao po tom periodu naše istorije, i đačkim ekskurzijama na potezu Užice - Rudo - Tjentište bio je zanimljiv po Fočanskim propisima koje je ovdje pisao Moša Pijade.

Josip Broz i Mođa Pijade kao predgrupa Kunarcu

Stiska s prostorom u hodniku ispred soba sa stalnim postavkama rezultat je ustupanja jedne velike prostorije Muzeja Spomen-sobi palim borcima i civilnim žrtvama Odbrambeno-otadžbinskog rata. Unutra nam kustos skreće pažnju na fotografije masakriranih Srba, žrtava pokolja u fočanskoj Jabuci. Mladić koji oprezno birajući riječi svaljuje krivicu za rat na Muslimane, Mirsin je vršnjak. Rata ne bi bilo da Muslimani nisu htjeli nezavisnu Bosnu. U Foči je sve počelo otpuštanjem Srba s radnih mjesta i naoružavanjem Muslimana. Na mapi na kojoj znaci različitih boja pokazuju linije srpske odbrane Mirso traži Grebak. Muslimani su imali minobacač u gradu, a Srbi jedan trofejni top na brdu...

Oko četiristo fotografija, uglavnom muškaraca, palih srpskih boraca i civilnih žrtava, daju težinu ovoj perolakoj verziji događaja. U istoriji koju slušamo nema četnika, ali zato sve vrvi od ustaša. Ispada da su mape u ovoj spomen-sobi apdejtovane verzije onih sa Tjentišta i Sutjeske, da se u Foči devedeset druge branila Užička republika iz četrdeset prve, da se etničkim čišćenjem čuvalo bratstvo i jedinstvo. Josip Broz i Moša Pijade ovdje su samo predgrupa na koncertu benda Kunarac.

Nijedne riječi, nijednog slova, nijedne crtice o ženama i maloljetnicama iz Osmana Kikića 16 i Partizana, nijedne slike sa suđenja u Hagu. Nema ni onog kamenja iz džamijskih zidova kojima se zatrpala granica na Drini. Ni Mirsine majke, u zbjegu iz Foče u Goražde i iz Goražda u Zenicu. Samo stoji u toj spomen-sobi petogodišnji Mirso, sa bajonetom do zemlje, jedini krivac za rat. Neka vječna zvona bruje, pjeva verzalom sa lamperije u spomen-sobi stihoklepac, za čije ime internet kaže da bi moglo pripadati profesoru književnosti – Neka vječna zvona bruje, sa zvonika svetog hrama...

Bosnien und Herzegowina Foča muslimischer Friedhof

Pogled na Foču iz harema Careve džamije

I dalje, u ritmu zvečke, rimuju se hrama-vama, himne-otadžbine, rodu-slobodu, Treskavice-kasapnice, rana-dana, majke-barjake, kraljeviće-Jugoviće...

Tako ovdje, tako u Sarajevu, tako u Stocu, tako u Uskoplju, tako u Mostaru, tako u Zvorniku, tako u Kalesiji, tako u Srebrenici, tako u Prijedoru, tako u Tarčinu, tako u Kladuši, tako u Vitezu... Duboko kulturno oranje od kojeg moždane brazde ostaju duboke kao rovovi.

U međuvremenu je radionica o dječijim pravima, inkluziji i obrazovanju za Evropu uspješno završena.

Za koju Evropu? Za ovu u kojoj Mari LePen dobija izbore? I s kim? S ovim što dvadeset godina poslije rata sviraju o rušenju džamija, silovanjima i prodaji žena?

Ma to su neke varalice...