1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Mađarska: od straže do pomoći

Mađarska je okončala gradnju ograde prema Srbiji kojom želi da spriječi dolazak izbjeglica. One, ipak, i dalje pristižu. Pri ulasku u Mađarsku nailaze na policiju, lokalne straže ili dobre ljude koji im nude pomoć.

Najčešće se probijaju kroz šume uz mađarsku granicu. Grupe od 12 do 15 ljudi potom stižu do uzanog asfaltnog puta koji vodi prema Asotthalomu. Lokalno stanovništvo već se naviklo na otužne prizore mladih ljudi - muškaraca, žena i djece, kako prolaze lokalnim putem, s oskudnim prtljagom na leđima. Navikli su se i na mađarsku policiju, koja dočekuje došljake i stavlja ih pod svoju kontrolu. Više od 2.000 ljudi, mahom izbjeglica iz Afganistana, Sirije i Subsaharske Afrike, svakodnevno prođe tim putem.

Kako pristiže nova grupa ljudi, policija promatra skupinu od desetak ljudi iz Senegala, Južnog Sudana i Mauritanije. Afrikanci žele objasniti da su morali otići iz Grčke u kojoj su, neki od njih, proveli više od godinu dana, radeći "na crno".

"U Grčkoj nema humanosti", kaže sredovječni čovjek, koji govori francuski jezik i dodaje: "Rasizam je svuda. Oni svakodnevno napadaju izbjeglice, crnce ili one sa Srednjeg Istoka, njima to nije važno. Samo smo željeli pobjeći".

Ungarn Bau eines Grenzzauns

Broj izbjeglica koji pređu mađarsku granicu u augustu se popeo na čak 2.000 dnevno

Većina izbjeglica kaže da im je konačna destinacija - Njemačka, u kojoj se nadaju pronaći sigurno utočište i osigurati si pristojan život. Ipak, strahuju da, zbog obaveznog prijavljivanja u prvoj zemlji EU u koju kroče, neće biti u mogućnosti zatražiti azil u drugim EU zemljama.

Malo povjerenja u Budimpeštu

Desničarska vlada premijera Viktora Orbana zasigurno ne žele izbjeglice u svojoj zemlji. S početkom izbjegličke krize, u julu ove godine, Budimpešta je naložila podizanje četiri metra visoke žičane ograde duž 175 kilometara granice sa Srbijom, kako bi se zaštitila od izbjeglica. Planirano je da se zaštitna ograda, koja je pojačana bodljikavom žicom, dovrši cijelom dužinom do 31. augusta.

Laszlo Toroczkai, u mađarskoj javnosti poznat kao krajnji desničar i načelnik sela Asotthalom, slaže se s nekim vladinim idejama, premda nije siguran da će zaista djelovati.

Ungarn Bau eines Grenzzauns László Toroczkai

Toroczkai je još prošle godine od mađarske vlade tražio podizanje ograde duž državne granice

"Upozoravao sam da treba podići ogradu još od prošle jeseni", kaže on za DW. "Ne mislim da će fizička barijera biti dovoljna da spriječi imigraciju u zapadnu Europu, ali će bar spriječiti izbjeglice da idu kroz selo. Mi se trudimo da spasimo zapadnu Europu od ovog vala izbjeglica, a oni (Europa) ne brine o nama. Sada mi je samo stalo da zaštitim svoje selo od izbjeglica".

Seoski načelnik potvrđuje da nisu zabilježeni slučajevi nasilja među izbjeglicama koje svakodnevno prolaze kroz Asotthalom. Ipak, zabrinut je da bi se mogle pojaviti epidemije "egzotičnih zaraznih bolesti" u selu.

Zbog toga je, između ostalog, odlučio u selu organizirati pomoćne "poljske straže", da prate i hvataju izbjeglice u okolini Asotthaloma, kako bi ih izručili policiji. "Tradicionalno, čuvari polja imaju zadatak da čuvaju privatne posjede. Budući da izbjeglice često jedu voće u voćnjacima i uništavaju polja, logično je da će čuvari polja pokušati da ih spriječe u tome".

Ungarn Bau eines Grenzzauns

Osim regularne policije, granično područje u blizini sela Asotthalom nadgleda i ultra-desničarska milicija

Načelnika optužuju i za dobrodošlicu "Armiji otpadnika", manjoj skupini ekstremno desne milicije, jako bliske sa ksenofobičnom Jobbik strankom, koja podržava premijera Orbana. Toroczkai odbacuje da su takve jedinice "patrolirale" graničnim područjem, no priznaje da su "posjetili" Asotthalom. Također napominje da su mještani sela patrolirali granicom, osjećajući to prosto patriotskom dužnošću.

"Ilegalni prelazak granice sada je tek manji prekršaj, no nadam se da će se to uskoro smatrati ozbiljnim kršenjem zakona", kaže on, dodajući da su on, njegovi čuvari polja i dobrovoljci svakako spremni štititi granicu, ukoliko vlada ne ispuni svoje obećanje 24-satne straže na granici.

Nevjerica na stanici

"Ovdje, ovdje! Hrana, voda, besplatno!", uzvikuje mladić dok se autobus pun zbunjenih izbjeglica približava zgradi od žute opeke, odnosno zgradi željezničke stanice u mađarskom pograničnom gradu Segedinu, na jugu zemlje. Mladić je jedan od mnogih koji ne dijele Toroczkaijeve stavove. Volonter je pri MigSzol-u (solidarnost s migrantima) u Segedinu, skupini koja se okupila putem Facebooka, kako bi ponudila pomoć izbjeglicama.

Dok je 60 ili više Afganistanaca i Sirijaca iz autobusa išlo prema stanici, omanji trg ispunio se lokalnim volonterima, koji su došli pomoći ljudima u nevolji. Neki su pokazivali pridošlicama gdje su toaleti, gdje se mogu umiti ili obrijati nakon iscrpljujućeg puta, drugi su dijelili halal sendviče, voće i vodu izbjeglicama koje su čekale u redu.

Mnoge izbjeglice nisu mogle vjerovati onome što vide. Jedan mlađi Sirijac, nesvjestan situacije oko sebe, pokušava platiti hranu i piće koju je dobio. Odlaže svoj novčanik kada shvaća da je sve to besplatno. Hrana, piće, cipele i odjeća stigli su iz svih krajeva Mađarske. Donirali su ih građani te zemlje kao odgovor na apel sa Facebooka.

Ungarn Bau eines Grenzzauns

Za mnoge izbjeglice, ovo je prva prilika da se, nakon dugo vremena, osvježe i pobrinu za higijenu

Izbjeglice na stanici provedu oko 40 do 50 minuta, najčešće se odmarajući ili pokušavajući telefonirati ili napuniti svoje mobitele. Mnogi koriste priliku slobodnog Wi-Fija koji je, osim prijenosnih toaleta i vodovodnog sistema, osigurao grad Segedin.

Na stanicu u Segedinu izbjeglice autobusima dovozi lokalna policija. Radi se o većini izbjeglica koje zadrže prilikom ilegalnog prelaska granice. Potom ih okupljaju u lokalne prihvatne centre u gradićima Röszke i Nagyfa, gdje, najčešće, provedu dva do tri dana, odnosno dok se ne registrira njihov zahtjev za azil i dok im se, na osnovu tog zahtjeva, ne izdaju potrebna dokumenta. Nakon toga, izbjeglice budu raspoređene u jedan od izbjegličkih centara, do kojeg imaju besplatan prijevoz vozom.

Lokalna pomoć

Dobrovoljci segedinskog MigSzol dobro poznaju proceduru. Skupina se dnevno sreće sa četiri do osam autobusa izbjeglica, svaki sa 60 do 80 putnika. Aktivisti su pokrenuli akciju pomoći, nakon što se saznalo kako je vozač jednog od autobusa sa izbjeglicama zakasnio na posljednji voz, pa su ti ljudi cijelu noć morali provesti na parkingu, budući da je spavanje na željezničkoj stanici zabranjeno.

Facebook skupina pomagača osnovana je da pomogne MigSzolu, nevladinoj organizaciji iz Budimpešte, koja je počela prikupljati donacije i okupljati volontere u pokušaju da olakša tešku situaciju u kojoj su se izbjeglice našle. Više od 2.000 ljudi se pridružilo akciji pomoći, kao i više od 200 volontera. Donacije koje prikupe jedva da mogu stati u ostavu obližnjeg doma za beskućnike, kojeg volonteri trenutno koriste.

Volontera je mnogo, različitih su godina, pogleda, ubjeđenja, od ateista i anarhista, do luteranskog propovjednika.

Maria Volkov, studentica na Univerzitetu u Segedinu, kao volonterka na željezničkoj stanici u Segedinu provodi gotovo svaki dan ljetnog raspusta. Na to ju je potakla inicijativa sa Facebooka, ali i medijski izvještaji o izbjeglicama koji noći provode pod vedrim nebom, na ulicama. "Većinom nam se pridružuju studenti, pošto se informacije među nama brže šire", kaže ona.

"Većina nas su ili studenti ili penzioneri", dodaje starija žena koja stoji u hladu i dijeli sendviče. "Imamo dovoljno slobodnog vremena, no i drugi nam se često pridružuju".

Ungarn Bau eines Grenzzauns

Bar još jedna boca vode - humanitarci-volonteri ispraćaju izbjeglice na putu ka izbjegličkim centrima Bicske i Debrecen

Sa stanice se čuje poziv, upozorenje da sljedeći voz uskoro kreće. Volonteri okupljaju izbjeglice koje namjeravaju nastaviti putovanje i odvode ih do perona. Iz Segedina mogu otputovati do izbjegličkih kampova Bicske i Debrecen. Za mnoge je to tek sljedeća etapa puta prema sjeveru, ili će možda sreću okušati u glavnom mađarskom gradu, Budimpešti. Ostali, najčešće bez dokumentacije o registraciji, niti ne pomišljaju na put vozom, jer se plaše da će ih uhvatiti, već umjesto 22 eura za kartu za voz radije plaćaju i po 500 eura za prijevoz autom do Budimpešte.

Čim voz napusti stanicu u Segedinu, lokalni humanitarci, volonteri, alarmiraju kolege na sljedećoj stanici, u Cegledu, obavještavajući ih koliko ljudi da očekuju i kako da im pomognu, a lokalni humanitarci u Cegledu svakako će se dalje pobrinuti da izbjeglice upute na sljedeći voz za Debrecen.