Lovac na Bibliju

Pozadina njegove potrage, događaj koju mu je dao odlučujući impuls, bila je zapravo jedna javna rasprava koja se događala oko 1835. godine i koju je potaknulo ondašnje objavljivanje knjige Davida Friedricha Straußa. U svojoj knjizi „Život Isusa Krista“, ovaj je autor naime pokušao u ime prosvjetljenja naroda, rasvijetliti mit oko Isusa Krista.

Za razliku od Straußa, von Tischendorf je bio uvjeren u istinitost svake riječi koja je stajala (i još uvijek stoji) u Bibliji. A kao dokaz, bio je uvjeren von Tischendorf, trebalo je samo pronaći najstariju, originalnu verziju svete kršćanske knjige.

Blago pronađeno na Sinaju

U tom smislu, on je krenuo na put – u jedan od najstarijih samostana na svijetu uopće, u samostan Svete Katarine u pustinji, odnosno, na brdu Sinaju. Ovdje je u biblioteci samostana između ostalog pronašao i 129 tekstova napisanih na pergamentu. Vrlo brzo je shvatio da je riječ o najstarijem pisanom biblijskom tekstu (dijelovima iz Starog zavjeta). Kako redovnici u spomenutom samostanu, očigledno nisu znali o kakvom je ustvari blagu riječ, dozvolili su mu da čak neke od tekstova, odnese sa sobom kući, u Leipzig, gdje ih je i objavio 1846. godine.

U godinama koje su slijedile, von Tischendorf je pokušao sve da pronađe i ostatak tekstova i time dokaže svoju tvrdnju. Međutim, prilikom kasnije posjete samostanu Svete Katarine na Sinaju, tamo više nije bilo čak ni onih pergamenata koje je prilikom svoje prve posjete tamo pronašao. Redovnici su očito u međuvremenu shvatili o čemu je riječ.

Pa, ipak, iako tekstovima Starog zavjeta na ovom mjestu više nije bilo ni traga, von Tischendorfu je pošlo za rukom da pronađe neke druge. I ovi tekstovi su bili napisani na pergamentu, ali ovoga je puta bilo riječi o Novom zavjetu. No, dozvolu da ih smije iznijeti izvan samostana, von Tischendorf je dobio tek nekoliko godina kasnije, točnije, 1859. godine. S obzirom na to da je njegovo putovanje financirao ondašnji ruski car, njemački teolog je te tekstove, takozvani Codex Sinaiticus kojeg je navodno dobio na poklon od sinajskih redovnika, odnio u Petrograd. Kako potvrda o tom darivanju zapravo nikada nije pronađena, dugo vremena su trajali sukobi i rasprava oko toga, kome ti spisi zapravo pripadaju.

Priča poput krimića

Codex je naime prvo ondašnja sovjetska vlada (1933. godine) prodala Britanskom muzeju u Londonu. Kasnije je on podijeljen u nekoliko dijelova koji se danas nalaze u Leipzigu, Petrogradu, Londonu i samostanu Svete Katarine na Sinaju. 2005. godine dogovorom svih „vlasnika“, Codex je objavljen na internetskim stranicama i od tada ga mogu pročitati svi.

Koliko je ova ova priča zapravo zanimljiva i dan danas, svjedoči na neki način i ovih dana u Njemačkoj objavljena knjiga novinara Jürgena Gottschlicha „Lovac na Bibliju“. Autor tu govori o von Tischendorfu i o njegovoj potrazi za izgubljenim tekstovima. Pričajući ovu pomalo kriminalističku priču, Gottschlich je međutim dao i kraću povijest crkve, povijest stvaranja i nastanka Biblije, složene odnose unutar pravoslavne crkve kao i cjelokupni opseg javnih teoloških rasprava koje su se vodile tijekom von Tischendorfova života. No, najzanimljiviji su naravno detalji oko samog života i ličnosti „lovca na blago“, priče o njegovim potragama, snovima i putovanjima tijekom kojih je vrlo često uspio dokazati ono što je i namjeravao.

Autor: Udo Marquardt / Željka Telišman

Odg.ur.: S. Tanović