1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Komentar

Logori u Srbiji - zločini bez kazne!

Nakon pada Vukovara 1991. velik broj zarobljenih civila i vojnika iz grada i okolice svoju su kalvariju nastavili u logorima diljem Srbije. Za te ratne zločine još uvijek ne postoji niti jedna presuda.

default

Stajićevo nekoliko godina nakon zvjerskih mučenja

Teško je dati točan broj civila i vojnika koji su mjesecima bili zatočeni, mučeni, silovani i ubijani u 30-ak logora širom Srbije. Na popisima Međunarodnog Crvenog križa nalazi se oko pet tisuća imena, dok predsjednik Udruge pravnika Vukovar 1991. Zoran Šangut raspolaže s podatkom koji govori da je više od 7.000 muškaraca, žena i djece prošlo kroz te logore.

Gotovo 500 Vukovaraca još uvijek se smatra nestalima, a velik dio njih završio je upravo na području Srbije gdje im se izgubio svaki trag. Za pet najvećih logora, Stajićevo, Begejce, Sremsku Mitrovicu, Niš i VIZ Beograd, udruga je u svibnju 2008. podnijela kaznenu prijavu za ratni zločin nad ratnim zarobljenicima glavnom tužitelju za ratne zločine Srbije Vladimiru Vukčeviću obogaćenu iskazima logoraša. Iskaze posjeduje i Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku koje je pokrenulo istragu i istražne radnje.

Kroaten in serbischen Lagern in den 90er Jahren

Zoran Šangut, predsjednik Udruge pravnika Vukovar 1991.

No, budući da je prema Zakonu o državnom odvjetništvu istraga tajna, iz osječkog Županijskog državnog odvjetništva nisu mogli ništa reći o trenutnom stanju predmeta. S druge strane, istraga u Srbiji nije daleko odmakla. „Tužiteljstvo za ratne zločine Srbije još nikoga nije procesuiralo, još nikoga nije privelo, protiv nikoga nije podignuta optužnica.“, govori Šangut i ističe da su logori predstavljali dobro planiran i organiziran ratni zločin od strane Srbije o čemu govori i činjenica da su se stražari međusobno oslovljavali isključivo nadimcima. „Tužiteljstvo za ratne zločine Srbije od nas logoraša, odnosno od hrvatskog državnog odvjetništva traži da kažemo ime i prezime stražara kako bi ih mogli procesuirati jer ostale institucije, uključujući i današnju vojsku Republike Srbije, negiraju postojanje logora. Veliki broj zapovjednika i stražara, koji su tada bili u tim logorima, vjerojatno su i danas oficiri vojske Republike Srbije i vjerojatno zbog toga ne žele dati podatke o imenima i prezimenima kako zapovjednika tih logora tako i onih stražara koji su neposredno vršili ratne zločine.“, ističe Šangut.

Do pakla i nazad za devet mjeseci

O premlaćivanju i zlostavljanju logoraša već je mnogo toga rečeno. Ispričane su brojne priče o neljudskim uvjetima, svakodnevnoj fizičkoj i psihičkoj torturi i preživljavanju na jednoj kriški kruha i šalici čaja dnevno, o lijekovima o kojima se moglo samo maštati. Sve je to na vlastitoj koži iskusio danas 53-godišnji Ilija Ačkar koji je u rujnu 1991. iz Zagreba krenuo u smjeru Vukovara i u obrani grada sudjelovao do posljednjeg dana. Zarobljen je 20. studenog i autobusom otpremljen u logor Stajićevo, u bivšu stočnu farmu nedaleko od Zrenjanina.

„Unutra su nas nabili, morali smo čučat' s glavama dolje i rukama na leđima. Toliko smo se nabijali jedan na drugog da sam imao osjećaj da je na jedan kvadratni metar stalo deset ljudi i više. Zašto smo se zbijali? Zato da mu manje ostaviš prostora da te odozgo može tući.“

Ačkar je više od devet mjeseci proveo u šest logora na području Srbije, sve do posljednje razmjene zarobljenika 14. kolovoza 1992. godine. Kaže da su premlaćivanja bila svakodnevna. Prije ili kasnije bi svatko došao na red tako da je teško naći logoraša koji je na koncu izašao bar bez slomljenog rebra. Nakon takvog tretmana zatočenici su potpisivali ono što bi im dali da potpišu. Na temelju jednog od takvih dokumenata Srbija danas progoni neke od bivših logoraša poput vukovarskog branitelja Tihomira Purde.

Serbisches Lager Stajicevo in Serbien Flash-Galerie

Stajićevo danas

Tko je vršio zlostavljanja i premlaćivanja? Ačkar kaže da su to isključivo bili vojnici i oficiri JNA srednjih godina i dobro obučeni upravo za ispitivanja. Iako su se zatvorski čuvari oslovljavali nadimcima, dosta je imena isplivalo, onih imena čiji progon logoraši traže, ali još uvijek uzalud. Primjerice, bivši logoraš Petar Lovrić posjeduje potvrdu o predmetima koji su mu oduzeti prilikom ulaska u logor. Na potvrdi koja govori o oduzetom novcu, o nekoliko oduzetih lančića, narukvica, naušnica i jednoj zubnoj navlaci stoji potpis dotičnog majora Zorana Ranđelovića. Kada je Lovrić zatražio povrat oduzetih predmeta iz Saveznog ministarstva obrane Savezne Republike Jugoslavije 2002. godine odgovoreno mu je da je obavljen razgovor s majorom Ranđelovićem kako bi se ustanovila vjerodostojnost Lovrićevih navoda. No, spomenuti Ranđelović je izjavio da mu ništa o oduzetom novcu i drugim predmetima nije poznato te da potpis na potvrdi nije njegov, već da je krivotvoren. Lovrić lančiće i zubnu navlaku nikada nije vidio, ali ni Ranđelović optužnicu za ratni zločin. Ačkar ističe da je ovo samo jedan od brojnih primjera koji pokazuju na koji se način Srbija opire progonu ratnih zločina iz svog dvorišta.

Pročitajte na sljedećoj stranici: Sustavna silovanja kao dio plana

Preporuka redakcije