Ljubav u vremenima rata i mržnje

Jedna njemačka poslovica kaže kako se ljubav ne može propisati. Upravo se to može vidjeti na izložbi u nizozemskom muzeju u Groesbeeku - koja prikazuje dokumentirane ljubavne veze između Nijemaca i Nizozemaca u Drugom svjetskom ratu. Izložba je otvorena do kraja rujna 2009.

Romantični pogled na krematorij

Ponosno i pomalo sjetno Lilly van Angeren promatra jednu požutjelu sliku iz mladosti, koja se nalazi u vitrini u muzeju u Groesbeeku kao dio izložbe "Ljubav u ratnim vremenima". Tada joj je bilo 16 ili 17 godina, prelijepa djevojka sa sjajnim tamnim očima i dugim crnim kovrdžama. "Zapravo, još uvijek izgledam dobro, što je starije vino, to je bolje", kaže 84-godišnjakinja. Izložba pomoću slika, dokumenata, pisama i snimaka prikazuje kako je Drugi svjetski rat utjecao na ljubavni život jedne čitave generacije. Može se vidjeti vjenčanica od materijala za padobran, kao i male ceduljice s ljubavnim obećanjima. Lilly van Angeren je Nijemica, no zaboravila je njemački jezik, jer od kraja rata živi u Nizozemskoj.

1943. kao pripadnica manjinske zajednice Sinta dospjela je u "logor za cigane" Ausschwitz-Birkenau. Tamo se zaljubila u jednog zatvorenika, studenta medicine iz Varšave, plave kose, prekrasnih plavih očiju. Zvao se Zbyszek i pričao je njemački. Lilly ga je ubrzo zvala Anđeo, a on nju Lillchen ("Lilica"). Leptiri u trbuhu mogući su i na najužasnijem mjestu na svijetu, kaže Lilly. Kad god je bilo moguće sastali su se na tajnom mjestu, na jednoj klupi iza baraka. "S tog se mjesta moglo direktno gledati u krematorij, ali mi smo zatvorili oči ili smo se gledali međusobno pa nismo to ni vidjeli. Dok smo se strastveno ljubili, plamenovi su se širili visoko u nebo", kaže Lilly.

"Njemački madrac"

Lilly je uvjerena kako je samo zahvaljujući Anđelu preživjela, jer ljubav jača. "Glavu gore", uvijek joj je govorio. Godinu dana jedno drugome pružali su utjehu i podršku, no, onda su ih razdvojili. Lillyna priča samo je jedna od mnogih koje se na izložbi prepričavaju. Oslobođena ljubav također je tema - ljubav između Nizozemki i saveznih vojnika. Prema procjenama iz ovih je veza u Nizozemskoj proizišlo 8.000 beba. Tri puta više prinova ostvarile su njemačke okupacijske sile - no, one su za to imale i pet godina vremena. "30.000 beba bio je rezultat veza između Nijemaca i Nizozemki", kaže upraviteljica izložbe Marleen van Dam.

"Moffenhure", psovka koju su u Drugom svjetskom ratu morale slušati žene koje su se upustile u vezu s Nijemcima. Zvali su ih i "Njemački madrac". Govorilo se o "horizontalnoj kolaboraciji". Nakon završetka rata te su žene postavljene na stup srama i javno ošišane na nulu. Ali, naglašava van Dam, nitko se ne može boriti protiv ljubavi, ona se ne može zabraniti.

Ponovni susret nakon 60 godina

Da se najljepši od svih osjećaja ne može potisnuti ni tijekom najmračnijih vremena, dokazuju i ljubavne priče u skrovištu, među ljudima, koji su se godinama morali skrivati u malom prostoru. Ili veliki broj brakova koji su sklopljeni u koncentracijskim logorima. U nizozemskom logoru Westerbork sklopljeno je 239 brakova. Lilly van Angeren nikada se nije mogla udati za svog Anđela. Nakon završetka rata dvije je godine bezuspješno za njim tragala. Onda je odlučila gledati samo naprijed te se udala za Nizozemca i dobila četvero djece. Njezina je unučad ostvarila ponovni sastanak s Zbyszekom nakon 60 godina. Jedna nizozemska televizijska postaja pronašla ga je u Australiji, gdje je osnovao obitelj. Kao i Lilly i on je nakon dugog traženja odustao.

"Bilo je tako poznato, kao da se nikada nismo ni razišli", kaže Lilly. No, na početku ga nije odmah ni prepoznala: "Anđele, kako si ostario!", rekla je. Danas si šalju pisma i slike od djece i unučadi. Ponekad joj je žao što su se uspjeli vidjeti tek sada, kada svatko od njih ima svoj vlastiti život. No, kaže Lilly, to je sudbina, a sudbina ne pruža na sve odgovor, sudbina je nijema.