Ljepšom našom

Nema veće sreće za umornog vozača kad nakon puzanja kroz maglu uz serpentine izađe u vedru romanijsku noć pa se prikači za rep nekom lokalnom šumaheru. Leti brzinom koju ni po danu, da je sam, ne bi na toj reli-stazi razvijao. Jedna minuta u magli, jedna sekunda na visoravni. Nema pameti u Čokoljubu da parafrazira mudre Kineze: i vječnost počinje jednom sekundom.

Kočnica, gas, kvačilo, mjenjač, volan, adrenalin. Minuta, pet, deset... Kilometar, dva, dvadeset... Lijeva krivina, pravac, desna... Kamion, poledica, Milka Babović. Dvostruki aksl, trostruki ritzberger, zlatna pirueata...

Nastaviće se... Ili neće?

Ars longa, vita brevis. U prevodu: život je kratak, sekunde su duge. Budala se uči na svojim, a pametan na tuđim greškama. Nema dobre didaktičke književnosti bez dobre budale koja odluči pisati. Naravoučenije: štop-svjetla nisu zvijezde vodilje.

Sa skupo plaćenim iskustvom, vozač Kijamete kreće laganim tempom za Split. Tamo ga očekuju tek uveče, pa ima cijeli dan da istraži ko je ta, što je ta, Herceg-Bosna, da prostiš. Ni uz Lašvu, ni niz Neretvu, neg' nako, preko Duvna.

Vremenska prognoza, kao i obično kad najavi kišu, nije pogriješila. Iako raskvašeni i omekšani, posmrtni ostaci insekata na šoferšajbi odolijevaju naletima brisača. Očito je da treba promijeniti metlice. To primjećuje i autostoper, koji na Bradini ulazi u Kijametu. Po zanimanju je stočar. Jagnjad na ražnju prodaje oderane i očišćene, sa džigerom unutra, žive vage 13 KM ako su mlađe i manje, a 12 KM ako su starije i veće. A peče i rakiju. Ima viljamovke, ima i šljive, ali ošlama je najbolja. Kad nju popiješ, odmah ogladniš. Možeš kilu pečenja pojest, popiješ ošlamu, i opet si gladan, ko da nisi cijeli dan jeo. Ošlama je trešnja. Nju ne peče on, nego Hrvati, u jednom selu blizu njegovog. To sve ide u Hercegovinu. Selo se zove Trešnjevica. Logično.

A od stočarstva se pristojno živi. Hoće li tako ostati kad autoput zaobiđe sve one ražnjeve uz Neretvu, o tome je rano misliti.

Hoće li Bosanci na putu za more ostati vjerni pečenju, pa ići sporijim putem, ili će pržiti do Ploča za manje od dva sata, to je pitanje za buduće generacije. Njegova tu vožnju neće doživjeti. Ali do tada će i Bosna ući u Evropu, pa više neće biti carine na Doljanima, do tada će i ribe u Jadranu nestati, ili će se sva izvoziti u Japan, pa će se umjesto srdela na gradelama okretiti bosanska jagnjad na ražnjevima. U konobi kod Gojka. A Jablanica će opet biti zanimljiva po svom srušenom mostu i Bitki za ranjenike.

Nakon što se cesta Jablanica Prozor odvoji od jezera, Kijameta prima nove stopere. Majka sa punoljetnim sinom, koji još ide u srednju školu, jer je izgubio godinu na automehaničarskom zanatu, žali se na veze između Jablanice i Prozora.. Njen sin boluje od šećera i prima inzulin skoro od rođenja. Četiri doze dnevno. Inzulin je besplatan, ali trake za mjerenje šećera su skupe. Neke su tri, neke četiri marke. To je bilo lakše dok sin nije bio punoljetan. Imao je pravo na pomoć, nešto i iz Hrvatske. Nisu čekali dugo, pet minuta. Ali nekad čekaju i po sat, sat i po. Nema kombija, a jedan autobus dnevno nije dovoljan, za ljude koji poput nje stanuju na pola puta a upućeni su na općinu i dom zdravlja u Prozoru. Idu na vjenčanje i neće stići da se vrate na sahranu u njihovom selu. Komšiji, tek napunio pedeset.

Cesta od Jablanice prema Prozoru je u dobrom stanju, u prolasku pored brane Jablaničkog jezera u dužini od nekoliko stotina metara čak i presvučena novim slojem asfalta. Po broju i neugodnosti krivina slična je onoj od Foče do Tjentišta, ili od Užica do Kadinjače, što sigurno nije slučajno. Namjera je komunističkih vlasti bila ta da nakon vožnje od koje se dobijala morska bolest a vozači ostajali bez mjesečnih zaliha kesa za povraćanje generacije pionira i omladinaca, kad najzad izađu na čist zrak i dođu sebi, osjete zahvalnost i povežu je sa spomenicima pred kojim su ih ondašnji indoktrinatori istovarivali.

Putovanje na Makljen, međutim, danas izaziva povraćanje tek kad bivši pionir ostavi Kijametu kraj ceste Prozor – Gornji Vakuf i dopješači do armiranog skeleta sa kojeg je dinamitom nepoznati počinilac raspuhao betonsko meso. Nikad se zvanično nije otkrilo ko je to počinio, ali se zna i priča da je počinilac nekoliko godina nakon svoje intervencije poginuo. Ateista bi zaključio da bog i tako kažnjava vjernike koji ruše komunističke spomenike. Na hrpi kamenih blokova otpalih sa kostura usljed detonacije neki je seripatetičar nasprejao poruku: There is no weapon strong enough to destroy ♥. Srce je veliko i petokrakine boje. Po sredini je puklo, jer je pukao betonski blok na kome je nacrtano. Iz pukotine strše čekinje armature.

Sa Makljena se Prozor vidi kao dvorište s krova (naslovna slika). Grad koji ima takve vidikovce nije lako braniti, pa nije ni čudo da je Prozor pao i više puta nego je to Tito tražio. (Ako je tražio i jednom: ta naredba, po kojoj je mjesto ušlo u legendu i zajebanciju, nigdje nije zapisana.) Enciklopedija Vojnog leksikografskog zavoda, naprimjer, posvećuje mu prostor, ali frazu Prozor noćas mora pasti ne pominje.

Gradić izgleda prilično nesređeno i siromašno za mjesto u čijoj se blizini nalaze dvije brane i i pripadajuće elektrane. Glavna cesta je razrovana, a trgovke uglavnom naseljene kladionicama, kafićima i osiguravajućim društvima. Tu i tamo uz glavnu ulicu stoje napuštene i ruševne kuće, bolesne od vlage. Na jednoj, bez krova, memljivih kamenih zidova, kroz čije nekadašnje izloge prema vani buja korov, stoji kamena ploča ispisana latiničnim verzalom: Ovu spomen ploču posvećuje narod Dalmacije i ovog kraja borcima I. dalmatinske proleterske brigade koji su februara 1943. godine pali oslobodivši i braneći Prozor. Opštem utisku skrajnutosti protivi se jedino uređena katolička crkva sa teškom kamenom fasadom i kiklopskim okom iznad trokrilnog ulaza. Unaj ko ulazi unutra treba ostaviti nadu ispred da se teologija i oslobođenje tu mogu sresti u istoj sintagmi.

Nakon posljednjeg rata mjesto je zvanično preimenovano u Prozor-Rama, ali malo ko njegovo ime izgovara tako. Stariji i dalje govore Prozor, a mlađi Ramaprozor. To valjda da se u sažimanju dva r ne bi dobio naziv Prozorama, s naglaskom kao u riječi panorama.

Molitva u Šćitu

Prozorama bi se mogao zvati obližnji Šćit, mjestašce desetak kilometara udaljeno od Ramaprozora, na obali vještačkog jezera, u čijoj se mirnoj tamnozelenoj boji ogleda Šćitski franjevački samostan. Kompleks od nekoliko zgrada smješten je na poluostrvcetu sa čije se obale vidi pitoma okolina i udaljeni planinski masivi pod svježim snijegom. Posjetilac može obići galeriju i etnografski muzej, a pod određenim uslovima provesti nekoliko dana u Kući mira, tragajući za smislom, nadom i ljubavlju, u molitvi ili na druge turističke načine.

Prozor, u poređenju sa ovom bukoličkom fasadom, izgleda kao garaža pretvorena u radionicu i skladište. Tamo valjda živi ko mora, a ovdje kome se može.

Dalje na zapad stiže se širokim duvanjskim poljem u istoimeni Tomislavgrad. Vlast ljepše naše vratila je to ime Duvnu nakon raspada Jugoslavije, iako je to ime prvi put dobilo baš u njoj. Istina, u kraljevini.

Ako je vjerovati hrvatskoj wikipediji,

Tomislavgrad je grad i općina u jugozapadnoj Bosni i Hercegovini, u sjeverozapadnoj Hercegovini. Duvno, stariji oblik Dumno, ima korijen svoga imena u ilirskoj riječi d´lmno – pašnjak, odnosno dalma (dëlma) – ovca. Ime Duvno za grad se upotrebljavalo tek u novije vrijeme. U rimsko doba bio je to Delminium, u vrijeme hrvatskih i bosanskih vladara – Županjac (po mjestu stanovanja upravitelja župe Duvno), za turske vladavine Sedidžedid (hrv. Nova tvrđava) i Županj-potok, a u vrijeme Austro-Ugarske – Županjac.

Godine 1925. je kralj Aleksandar I. Karađorđević obilježio 1000. obljetnicu stvaranja hrvatskog kraljevstva tako što je Tomislavgrad nazvao po hrvatskom kralju Tomislavu, za kojeg se tradicionalno smatra da je okrunjen upravo na Duvanjskom polju godine 925. Taj je naziv Tomislavgrad zadržao sve do 1945. godine. Оd 1945. do devedesetih godina 20. stoljeća opet se zove Duvno, da bi na kraju bilo vraćeno ime Tomislavgrad.

A za Duvno, ista ta enciklopedija kaže:

Duvno je kraj u Hercegbosanskoj županiji u BiH, uokolo Duvanjskog polja. Sinonimno se koristi i kao naziv za čitav Duvanjski kraj (Općina Tomislavgrad), koji osim samog Duvna obuhvaća i okolne krajeve Roškog polja, Vinice, Buškog blata i Šuice. (...) Na Duvanjskom polju je po predaji okrunjen hrvatski kralj Tomislav. Središte Duvna je Tomislavgrad. (...) Kako je Tomislavgrad u 2. pol. 20. stoljeća nosio nametnuto ime "Duvno", navedeni naziv se i danas ponekad, zbog neznanja, poistovjećuje s gradom Tomislavgradom. Zbog istog razloga te kako bi izbjegli nesporazum, i sami ga Duvanjci danas rijetko ističu, već koriste prije navedeni, obuhvatom nešto širi naziv: "Duvanjski kraj".

Ukratko, Tomislavgrad je prestonica Duvna.

Dok stišće beskrvnim prstima volan u Čokoljobu čiji okrenuti točkovi nastavljaju kliziti pravo sjekući poleđenu krivinu u susret kamionu s prikolicom, vozač shvaća puni smisao riječi bespomoćnost. Taj osjećaj, međutim, ima i čekajući u koloni pred granicom sa Lijepom našom. Okolnosti su manje dramatične, ali duboko beznadnije. Nakon sudara Čokoljub se zavrti nekoliko puta oko sebe i zaustavi sa zgužvanim kljunom okrenut Beogradu. Ugruvanog šumahera okruže ljudi istrčali iz okolnih kuća, čudeći se da ga zatiču živog, nakon silnog udara koji ih je izbacio iz fotelja. Vozač kamiona, kad vidi da nije upleten u samoubistvo iz nehata, produžava dalje. Popravak će koštati mnogo, a bol u vratu i blaga nesvjestica javljaće se povremeno, kao rata na kredit produženog života.

S tim bolom i tim nesvjesticama vraća se i onaj osjećaj bespomoćnosti. Živiš u zemlji u kojoj cvjetaju ašlame, snježni vrhovi ogledaju se u zelenim vodama, kraška polja dižu se u nebo kao leteći ćilimi, i misliš da držiš neki volan u rukama, a kliziš, po ledu gluposti, u još jedno veliko pospremanje. Treba opet rušiti neke spomenike, treba opet mijenjati nazive gradovima, treba opet pjevati, kao u derviškom transu: Vuci, tuci, kreši, žeži, grizi, gazi, kolji, pali, krši, deri, reži, veži, stegni, digni, i povali. Ubij, siluj, otmi, drži, vitlaj, sijeci, kosi, zbodi, udri, zgnječi, sravni, sprži, uništi i oslobodi.