Levis, Nike, iPod – mladi i kult brandova i marki

Tko nema proizvod "pravog" proizvođača brzo dobija etiketu nekoga tko nije u trendu, tko je “papak”. Mnogi mladi su spremni na mnogo toga samo da bi bili "moderni": "Obožavam brend Dolce i Gabana. To je dobra marka...Meni je važno da sam dobro odjeven. Važan je dizajn i kvalitet garderobe. Bolji dizajneri imaju bolju odjeću, upravo su zbog toga i postali poznati...Ponekad je stvarno “cool” kada nosim prave marke, ali ipak to nije najvažnije.”

Ovako razmišlja omladina u Njemačkoj. O kom god brendu da je riječ, jedno je izvjesno: mladi u Njemačkoj su prilično zavisni od marki. No-name traperice ne dolaze u obzir, isključivo Levis, nikako bilo koji MP3 plejer, već prije svega iPod. Parfem Huga Bossa je obavaza.

Pravi brand - zamjena za individualnost

Ali zbog čega mladi toliko paze na marke, zašto nam one daju osjećaj boljeg, ispunjenijeg životaI I da li se time doista povećava kvalitet života današnje omladine? Prof. Mihael Bošnjak, stručnjak za psihologiju reklama o tome kaže: "Brendirana roba je zapravo mogućnost da se udvolji nekim ljudskim potrebama. Dakle to je zamjena za nešto što nam možda na nekom drugom planu nedostaje. Deficiti poput nedovoljnog socijalnog kontakta ili jednostavno želimo biti nešto više, ljepše, aktraktivnije. To je pokušavamo doseći kada posežemo za nekom markom.”

Ponekad ta ovisnost o zadovoljavanju potreba putem brandova dobija ekstremne razmjere. Ljudi gube kontrolu. Mladi britanski novinar Neil Boorman (Nil Burman) priča o svom iskustvu ovisnika o markama proizvoda. U jednom trenutku mu je svega bilo previše, i on je zajedno sa svojom sa devojkom otputovao u Indiju, u nadi da će tamo biti dovoljno daleko od portošačkog ludila. Ali čak i tamo se nije mogao oslobodoti opsesije: Blackberry-organizer je morao biti tu, zatim se krenulo u potragu za internet kafeom jer je na Ebay-u bila rasprodaja Guccijevih trendi majica.

Po povratku u London shvatio je da je situacija izmakla svakoj kontroli: "Prošle godine sam uzeo sve brendirane stvari, polio ih benzinom i zapalio. Odjelo Vivian Westwood, Adidas tenisice, Calvin Klein gaće... sve je izgorjelo u plamenu. Ono što nisam moga zapaliti, polomio sam – kao npr. Sonyev DVD plejer, Shapr-fletskrin i slično"

"Goodbye Logo" - Welcome My

Neil je potom otišao na terapiju i to mu je pomoglo. Svjestan je da mu skupe stvari ništa dobro nisu donijele. Objašnjava međutim da je teško navići se na normalan život. U međuvremenu on je otišao u drugu krajnost: kada ne može kupiti neki “no name” proizvod, on ga pokušava izraditi sam. Tako sam miješa vlastitu pastu za pranje zuba.

Profesor Bošnjak naglašava da je moguće živjeti i bez "zvučnih marki": “Važno je imati alternativu. Mora se očuvati ili ojačati samopouzdanje i pronaći socijalna satisfakcija u drugim stvarima. To je ono što nam inače marke simuliraju.”

Neil je u međuvremenu napisao knjigu "Goodbye Logo" i ponosan je na ono što je postigao: "To je najbolja od svega. Nakon što sam svoj identitet oličen skupim stvarima spalio, stvorio sam novi brend: novog nemarkiranog sebe."